Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

17. prosinac 2017.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini B

Služiteljski odnosi u zajednici Isusa služitelja

29. nedjelja kroz godinu:

Za evanđelje imamo Isusov odgovor dvojici braće, Jakovu i Ivanu, sinovima Zabedejevim, koji traže povlaštene položaje u Isusovoj slavi. U Matejevu prikazu ovog događaja ambiciozni sinovi ribara s Galilejskog jezera šalju svoju staru majku da za njih traži od Isusa posebni položaj. Kako Matej voli prikazivati apostole kao uzorne sljedbenike Isusa, valja za povijesno točniju uzeti Markovu verziju događaja. Marko bilježi da se "ostala desetorica, kad su to čula, počeše gnjeviti na Jakova i Ivana" (r. 41). Isusov odgovor nije obrana dvojice bolesno ambicioznih pred ostalom desetoricom koji su jednako bolesno ambiciozni nego ispravljanje svjetovnog poimanja poglavarske službe: za razliku od svjetovnih vladara koji svoju veličinu vide u podvrgavanju podložnika, Isus vidi svoju veličinu u služenju svima te traži da takvi budu poglavari u njegovoj zajednici i svi vjernici jedni prema drugima. U zgodi koju smo imali za evanđelje 25. nedjelje Isus je prilikom rasprave Dvanaestorice, tko je među njima najveći rekao: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj" (Mk 9, 35). Pri tome je upotrijebljen grčki izraz diakonos koji znači dvoritelja kod jela. U današnjoj zgodi Isus ponavlja riječ "poslužitelj", što je samo privremeno stanje jer konobara u današnjem smislu riječi kao životnog zanimanja nije ni bilo. Međutim, danas Isus ide korak dalje pa od nosilaca stalne poglavarske službe u učeničkoj zajednici traži da budu "svima sluge" (r. 44). Za "sluga" stoji grčki izraz doulos koji znači "rob, sluga", potpuno ovisan od gospodara. Ovo znači da su vjerski predstojnici u crkvenoj zajednici stabilna i doživotna služba, ali da su poglavari radi zajednice a ne zajednica radi njih. Isus pri tome ističe da ni on nije došao "biti dvoren" nego "dvoriti" i svoj život položiti za sve ljude. On je svoju ljudsku i vjerničku veličinu vidio u usrećivanju drugih pa traži da tako čine i predstojnici u njegovoj zajednici, ali i svi njegovi vjernici.
Bilo bi plitko i farizejski koristiti ovo evanđelje za kritiku protiv biskupa, župnika, gvardijana, predstojnica. Mi trebamo i želimo poglavare koji služe zajednici pomažući joj da uspješno obavlja svoje poslanje u konkretnim prilikama svojega vremena i prostora. U ovoj misi za takve poglavare i molimo. Međutim, ovo evanđelje treba nas potaknuti na služiteljske odnose u zajednici koja ima udio na Isusovoj čaši muke i krstu smrti. Tko zahvalno prihvaća Isusovu smrt i uskrsnuće kao sastavni dio njegova služenja ljudima, nastoji gledati svoju pravu veličinu u služenju braći i sestrama najprije u crkvenoj zajednici, a onda i preko granice župe, biskupije, hrvatskog naroda. Prije nego uputimo bratsku riječ osporavanja svome crkvenom poglavaru, pitajmo se služimo li požrtvovno poput Isusa služitelja koji se predao u smrt za druge, koji je sav postojao za druge.

Sluga Patnik - slika Isusa spremna na služenje i patnju (Iz 53, 10-11)

Ovaj kratki odlomak središnji je dio četvrte pjesme o Sluzi Patniku iz Knjige Izaijine. U ovoj pjesmi prikazana je prerana i nasilna smrt Sluge, a vjernička zajednica pokojnički priznaje da su je njegove rane izliječile, da je Bog na njega stavio bezakonje svih ostalih.
U našem današnjem odlomku riječ je o Sluginoj pobjedi i proslavi po smrti podnesenoj u prilog svima. "Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima" (r. 10a). To je novo vrednovanje patnje i nepravde u vjerničkom životu. Do tada su starozavjetni vjernici smatrali znakom Božje naklonosti samo dobro zdravlje, dug život, materijalno blagostanje na zemlji. Nasilni završetak ovog osporavanog proroka bio je povod njegovim učenicima da napišu pjesmu o duhovnoj vrijednosti patnje kod ovog proroka, a onda i u životu svakog vjernika. Iako Bog ne želi da trpimo nepravdu, bolest i nasilje, on ostaje s nama i u bolesti. Nepravde se mogu ugraditi u Božji plan o nama. U tom smislu "sviđa se Gospodinu pritisnuti ga bolima".
Do smrti ovog osporavanog proroka "žrtve naknadnice" sastojale su se od prinošenja životinja Bogu na čast za grijehe počinjene na razini pojedinaca, obitelji i cijelog naroda. Ovdje zajednica uvida da Bog prihvaća smrt nevinog proroka kao naknadnicu za grijehe cijelog naroda: "Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti" (r. 10b). "Potomstvo" nasilno ušutkanog proroka su vjernici koji i u patnji ostaju otvoreni Bogu. "Gospodnja volja" je Božji plan spasenja. On se ispunja ne samo po mirnom životu vjernika nego i po pretrpljenom nasilju i podnesenoj patnji.
Sluga Patnik "zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost" (r. 11a). Ući će u stanje proslavljenosti kod Boga koje ostaje neizgubivo. "Patnje duše" su patnje cijele osobe ukoliko je Bogu usmjerena i od Boga potječe. To su patnje intimne vjernikove jezgre koje zadiru do srži. Tko u takvim patnjama ostane povezan s Bogom, već na zemlji vidi svjetlo u tami, a iza fizičke smrti pridružuje se Bogu kao nedostupnom svjetlu. "Nasititi se spoznajom" znači doživljajno upoznati i biti pridružen Spoznatome koji je samo svjetlo.
Naš odlomak završava usklikom o zastupničkoj vrijednosti Slugine patnje i smrti: "Sluga moj opravdat će mnoge i krivicu njihovu uzeti na sebe" (r. 11b). Opravdati ovdje znači učiniti pravednima, izbrisati krivnju grešnika. Bog će Sluginu patnju i smrt prihvatiti kao žrtvu za grijehe "mnogih", koji su sav narod Božji a preko njega i svi ljudi svijeta. "Uzeti na sebe krivicu" grešnika u slučaju Sluge znači strpljivo podnijeti nepravdu i nasilnu smrt iz solidarnosti s grešnim ljudima."
Ovaj Sluga, koji svojom smrću opravdava druge i njihovu krivicu uzima na sebe, slika je Isusa iz današnjeg evanđelja. On ide prema nasilnoj smrti koja će biti "otkup" tj. davanje nečega što ljudi iz svog stanja ne mogu pribaviti i učiniti.

Supatnik u našim slabostima (Heb 4, 14-16)

Ovaj odlomak poslanice Hebrejima je početak odsjeka o Isusu kao milosrdnom velikom svećeniku koji obuhvaća građu u Heb 4, 14 do 5, 10.
"Imajući velikoga Velikog svećenika" (r. 14) nije pogreška u tiskanju ili prijevodu nego doslovno prericanje grčkog izvornika u kojem je proslavljeni Krist nazvan arhiereus megas - veliki arhierej. Stari zavjet na grčkom (Septuaginta) zove arhierejom židovskog velikog svećenika, osobito kad na Dan pomirenja škropi narod krvlju žrtvene životinje. Ostali svećenici nazvani su grčkim izrazom hiereus. Poslanica Hebrejima zove Isusa desetak puta arhierejem Novoga saveza. Samo ovdje naziva ga velikim arhierejem. Vjerojatno zato da naglasi Isusovu superiornost nad židovskim velikim svećenicima koji su prinosili krv žrtvenih životinja za izmirenje vjernika s Bogom, a Isus je prinio samoga sebe. Zato bismo izraz arhiereus megas mogli prereći kao "vrhunski veliki svećenik".
Isus je kao vrhunski veliki svećenik "prodro kroz nebesa". Ovo je izraz vjere nadahnutog pisca i prve Crkve o nebeskom porijeklu Krista koji je s Bogom postojao prije rođenja u ljudskom tijelu. Naš veliki svećenik je "Isus, Sin Božji". U ono doba sinovima Božjim smatrani su svi Izraelci ukoliko prihvaćaju vjeru u Boga jedinoga i Bog prema njima iskazuje svoje milosrđe. Isus je, međutim, Sin Božji u novom i posebnom smislu. Upravo zato što je došao s neba gdje je od vječnosti postojao s Bogom, Isus je Sin Božji u višem i dubljem smislu nego pobožni vjernici Staroga i Novoga saveza. Kad imamo takvog velikog svećenika, valja nam se "čvrsto držati vjere". Ovo je aluzija na prethodni odlomak u kojem je sveti pisac istaknuo da "u počinak Božji ulazimo mi koji povjerovasmo", dok ostalima "Riječ Poruke nije uskoristila jer se vjerom nisu pridružili onima koji su poslušali" (Heb 4, 2-3). Zato "držati se vjere" znači ustrajati u prianjanju uz Krista i Crkvu kao putujući narod Božji koji kroz povijest vrši svoje religiozno poslanstvo kročeći prema Počinku što ga Bog pripravlja.
Imamo velikog svećenika koji je "supatnik u našim slabostima" (r. 15). Sin je Božji postao čovjekom, a sastavni dio svakog ljudskog života je patnja koja dolazi od bolesti, pretrpljenih nepravdi, prirodnih nepogoda, ljudske zlobe. Isus je čovjek "poput nas iskušavan svime, osim grijehom". Doživio je glad, progon, nasilje, žalost, osamljenost. Zato razumije i iz svog proslavljenog stanja zagovara sve koji pate fizički i duhovno. On jedino nije bio "iskušavan grijehom", nije patio od zla koje bi bilo izravna posljedica njegova osobnog grijeha. Mi vjerujemo da je Isus u svakom trenutku svoga života bio potpuno poslušan Bogu, da nije griješio svjesnim kršenjem Božjih zapovijedi ili zanemarivanjem svojih dužnosti prema bližnjima.
Zatim nas sveti pisac u današnjem čitanju zove da pristupamo "smjelo Prijestolju milosti" (r. 16). To je Božje prijestolje kojemu nam je otvorio pristup proslavljeni Krist, naš veliki svećenik. To je prijestolje milosti, jer je Bog u svom utjelovljenom Sinu, koji je ujedno pravi čovjek u svemu solidaran s ljudskom braćom i sestrama, neopozivo zavolio sve ljude. Bog je u Isusu raspetom i uskrslom uvijek spreman milostivo saslušati i uslišati naše prošnje. Od Boga možemo primiti "milosrđe i milost" te "naći pomoć u pravi čas". Ovim sveti pisac potiče na molitvu iz svake životne situacije. Dovoljno je uzdići Bogu svoj vjernički duh i zatražiti pomoć. Bog vidi i čuje. On je spreman priskočiti u pomoć. Isus kao proslavljeni veliki svećenik prinosi Ocu molitve svoje ljudske braće i sestara.

Došao služiti a ne biti služen (Mk 10, 35-45)

Ova zgoda osvjetljuje spor duhovni napredak Dvanaestorice koje Isus odgaja da ne postupaju kao svjetovni ljudi.
Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, braća su koji su ostavili oca i ribarske mreže te pošli za Isusom. Bili su svjedoci uskrišenja Jairove kćeri (Mk 5, 37), Isusova preobraženja (Mk 9, 2) i bit će svjedoci Isusove samrtne muke u getsemanskom vrtu (Mk 14, 33). Iz ovih posebnih znakova Isusove pažnje mogli su steći uvjerenje da su važniji od ostale Desetorice te da im pripadaju počasni položaji u Isusovoj slavi. Prema Markovu izvještaju oni traže da sjede Isusu s desna i s lijeva u njegovoj slavi. Time ispovijedaju vjeru da je Isus Mesija, da po njemu Bog uprisutnjuje svoju vladavinu te da će posljednja faza Božjeg kraljevstva biti eshatonska gozba za sve narode. U ono doba kod svečanih gozba uzvanici su jeli ležeći na prostirkama, po trojica na jednoj. Najčasniji gost bio je u sredini.
Njemu s desna i s lijeva na istoj prostirci ili ležaljci bili su najčasniji uzvanici. To traže Zebedejevi sinovi za sebe u Isusovoj eshatonskoj gozbi.
Isus im najavljuje da kraljevstvo Božje nastupa i po njegovoj smrti. "Piti čašu" i "krstiti se krstom" su slike uzete iz starozavjetnog načina izražavanja. Tako prorok sužanjstva tješi Jeruzalem koji je ispio čašu gnjeva i pehar muke (Iz 51, 17), a psalmista vapi Bogu da su mu vode došle do grla te moli izbavljenje iz voda dubokih (Ps 69, 2-3.15). Isus je pod čašom i kupelji (baptisma u grčkom znači najprije pranje, kupelj, a onda krsno pranje) koja ga čeka mislio na nasilnu smrt koju je upravo prije ove zgode po drugi puta najavio (usp. Mk 10, 32-34). Istina, on će u samrtnoj borbi moliti Oca da otkloni od njega tu čašu, ali će ostati u vrtu uhićenja, kad u molitvi otkrije da je to volja Očeva (usp. Mk 14,32-42).
Zebedejevi sinovi naivno obećaju da će ostati uz Isusa i u muci koja ih može snaći kao njegove učenike, a Marko i vjernici njegove zajednice znaju da će on kukavički pobjeći u času Isusova uhićenja (usp. Mk 14, 50). Time Marko podsjeća sebe i čitaoce evanđelja da ne budu grešno sigurni u svoju ustrajnost.
Isus odgovara da samo Otac može odrediti tko će u kraljevstvu nebeskom biti blizu njemu. Kod Marka naime Isus samo priznaje da on nema tu vlast, a kod Mateja (Mt 22, 23) se vidi da to prepušta Ocu. Evanđelisti se ne bi usudili ovo pripisati Isusu, da zaista nije tako kazao. Arijanci su u četvrtom stoljeću "mahali" ovim tekstom evanđelja da dokažu kako je Isus kao Sin bitno niži od Oca i odbacivali vjeru Crkve u Trojstvo.
Ostala desetorica apostola ljute se na Zebedejeve sinove zato što su i oni bili bolesno ambiciozni želeći svaki za sebe te povlaštene položaje. Isusu je to povod da im još jednom iznese pouku o veličini služenja (usp. Mk 9, 35). Činjenica da ovu Isusovu pouku o potrebi služenja sinoptici donose po dva puta, a i Ivan je spominje u izvještaju o pranju nogu kod oproštajne večere, pokazuje da je Isusov postupak bio različit od postupka drugih teologa te da su učenici sporo u tome usvajali ne samo Isusovo učenje nego i postupanje. "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću" (r. 42). Luka na paralelnom mjestu donosi: »... vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima« (Lk 22,25). Marko ovim živahno prikazuje vodstvo svjetovnih vladara kao surovu vlast i borbu za prestiž. Luka uz to namjerno podsjeća na naziv »Euerget - dobrotvor naroda« koji su ondašnji vladari unosili u svoje službene titule te tražili da ih podanici tako časte.
U zajednici Isusovih sljedbenika potrebni su također poglavari. Oni međutim trebaju biti poslužitelji (diakonos). Ovaj izraz stoji ovdje i u Mk 9,35. Dvoritelj kod stola donosi uzvanicima jelo da bi se sustolnici okrijepili, porazgovarali i vratili svojim dužnostima. Vjerski poglavari pomažu zajednici vjernika da bude ono što jest: hrane je Božjom naukom i sakramentima te je vode u mjestima gdje vjernici žive kao građani ovog svijeta. Bez ovih »dvoritelja, konobara« zajednica ne bi mogla biti svjedok Božje dobrote svijetu. Isus nastavlja da onaj koji želi biti prvi treba biti sluga svih. Sluga je u ono doba živio u obitelji gospodara, potpuno od njega ovisio. Dapače, ovdje Marko Isusovu riječ preriče grčkim izrazom doulos koji znači i »rob«. Taj izraz je znak stabilnosti i trajnosti službe vjerskog poglavara, ali njime je ponovno istaknuta usmjerenost na zajednicu i sve druge. Dakako da u skladu s poukom iznesenom u Mk 9,35 ovo vrijedi i za druge sljedbenike Isusa, ne samo nositelje poglavarske službe. Tko učenički pristaje uz Isusa, mora poput njega služiti ljudskoj braći i sestrama ne samo u zajednici krštenih nego i izvan granica svoje župe.
Isus govori o sebi kao Sinu čovječjem u perspektivi muke kojoj ide u susret. Ona će biti posljedica njegova služenja ljudima. Budući da je svojim postupcima objavljivao Božju ljubav prema grešnicima, vjerski poglavari spremaju mu nasilnu smrt. On ne kani mijenjati svoj stil djelovanja te je spreman i dalje »dvoriti« grešnike, bolesne, zapuštene članove naroda Božjim milosrđem. U svijesti da ga čeka nasilna smrt Isus se pistovjećuje sa Slugom patnikom iz Izaijine knjige. Kao što je Sluga svoj život dao »kao otkupninu za mnoge«, tako će dati i Isus. »Otkup« se u ono doba davao za izbavljenje zarobljenika, roba ili teškog kriminalca. Osobe koje su se nalazile u zatočeništvu ili ropstvu nikako nisu mogle same pribaviti potrebni otkup. Morao je netko za njih nastupiti. Ovo znači da Isus raspeti i uskrsli daje izbavljenje koje »mnogi« ne mogu pribaviti vlastitim snagama. Iz konteksta se vidi da »mnogi« znači sve pripadnike Božjeg naroda, a onda i sve ljude. Iz svoje grešnosti ljudi se ne mogu sami iščupati. U svjetlu ove Isusove izreke prvi su kršćani razumjeli cijeli Isusov život kao proegzistenciju, postojanje za druge. Onaj koji je za druge postojao dok je vršio svoje mesijansko poslanje te koji sada iz proslavljenog stanja i dalje ljude kod Boga zagovara, traži da vjernici služe jedni druge i sve ljude.
Danas molimo da njegujemo služiteljske odnose u zajednici Isusa služitelja.

PREPORUČI
Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    15. prosinac 2017.

    Papa: il Natale rimuove le barriere dell’indifferenza

Sljedeca
 
Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: