Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

27. ožujak 2017.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini B

Novost koja je Krist Gospodin naš

8. nedjelja kroz godinu:

Za evanđelje imamo razgovor Isusov o postu s farizejima za vrijeme gozbe u kući carinika Levija kojega je Isus pozvao za apostola. Isus zbunjuje dobronamjerne Krstiteljeve učenike i farizeje zato što ne posti po dotadašnjim propisima i ne traži od svojih učenika da poste kao ostali pobožni Izraelci.
Za razumijevanje Isusova odgovora i postupanja valja imati na umu da je u Starom zavjetu post pretežno izraz osobne ili nacionalne žalosti. Post može biti i priprava za neku važnu službu. U ovom smislu Isus je postio 40 dana pred početak svoga mesijanskog djelovanja, ali se nije pridržavao farizejskih propisa o postu kao posebnom izrazu pobožnosti. U tome se Isus pridružio starozavjetnim prorocima koji su kritizirali post ukoliko očituje forlmalističku pobožnost (usp. Iz 58, 1-12; Jr 14, 12; Zah 7, 5-14). Svoju nazočnost među učenicima usporedio je sa svatovskom radošću u blizini zaručnika. Zato nije tražio od učenika da poste dok je on vidljivo prisutan među njima. Jedini dan zapovijedanog posta za sve Izraelce bio je Dan pomirenja ili zajedničke pokore (usp. Lev 16, 29), a samodostatni farizeji postili su dvaput tjedno (usp. Lk 18, 12).
Svoje postupke Isus u odgovoru opravdava najavom da donosi nešto novo u monoteističkoj religiji svoga naroda. Kao što se ne može uspješno staviti zakrpa od novog platna na staru odjeću niti novo vino u stare mješine, tako se ne može u svemu pomiriti Isusova vjerska praksa sa svime što je postojalo prije njega u savezničkom narodu Božjem. Isus je bio svjestan da donosi nešto novo te da se čak i neki dobronamjerni mogu nad njim smutiti, kako vidimo iz njegova odgovora učenicima Ivana Krstitelja (usp. Mt 11, 2-6). Prihvaćao je kritiku da svojim postupcima i naukom unosi nešto novo u vjeru svoga naroda. Prihvaćao je i zbunjenost dobronamjernih ljudi koji su s tugom isticali da se njihova očekivanja o Mesiji ne slažu sa svime što on čini i govori. Nije zbog toga mijenjao svoje postupke.
Danas se sabiremo oko Isusa koji je novost. Jesmo li te novosti svjesni? Da li svojim pojedinačnim ili zajedničkim ponašanjem priječimo Isusu kao božanskoj novosti među ljudima svih naroda da preko djelovanja Crkve dođe do svih ljudi?

Zaručit ću te sebi u nježnosti, ljubavi i vjernosti (Hoš 2, 16b. 17b. 21-22)

Ovaj odlomak o Izraelu kao zaručnici Božjoj uzet je u današnju misu zato što se Isus u evanđelju slikovito naziva zaručnikom u odnosu na zajednicu svojih učenika. Hošea je bio pripadnik izraelskog kraljevstva koje se nakon Salomonove smrti odvojilo od Jude ili dvaju južnih plemena s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Proročki je djelovao među Izraelcima ili pripadnicima deset sjevernih plemena od oko 750. pr. Kr. do oko 730. pr. Kr. Osuđivao je po Božjem nadahnuću ispraznu, formalističku religioznost svojih sunarodnjaka te svađe i socijalne nemire koji su imali korijen u nasilnim smjenama kraljeva.
Odlomak uzet za današnje čitanje dio je odsjeka o neuspjelom braku prorokovu u kojem je prorok vidio sliku nevjernog Izraela u odnosu na Boga saveznika. Kao što je prorok natrag primio svoju odlutalu i posrnulu suprugu, tako je po Božjoj odredbi najavio da će Bog oprostiti grešnom Izraelu i primiti ga za svoju zaručnicu. Usporedba i metaforički izrazi su olakšani time što je u hebrejskom riječ "Izrael" ženskog roda pa je povijesnim slušateljima bila bliska i razumljiva prorokova poruka utkana u ovu metaforu.
Bog preko proroka obećava da će Izraela-djevojku odvesti u pustinju i tamo progovoriti njezinu srcu (r. 16b). Hod kroz pustinju na putu iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju bio je razdoblje najčistije religioznosti u povijesti Izraela. Poziv u pustinju je poziv na duhovno uživljavanje u vrijeme prihvaćene ovisnosti o Bogu. U takvoj duhovnoj pustinji Bog govori srcu svoga naroda, a srce je u Bibliji središte čovjekove osobe, njegovo intimno "ja", njegova savjest. Tko srcem sluša Božji govor, razumije i spremno odgovara. Obraćenje će zaista nastupiti i Izrael će odgovarati Bogu savezniku "kao u dane mladosti svoje, kao u vrijeme kad je izašla iz Egipta" (r. 17b).
Zatim Bog najavljuje obnovu saveza u slici zaruka: "Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi" (r. 21). U hebrejskom izvorniku prijedlog koji su naši prevodioci prerekli s "u" znači prvenstveno sredstvo: po pravdi, ljubavi i nježnosti Bog ponovno uzima Izraela za svoj saveznički narod. Prorok misli na dar koji zaručnik donosi zaručnici prilikom sklapanja braka. Taj je dar bio izraz prihvaćanja i obećanje doživotne vjernosti. Bez Izraelove zasluge Bog donosi zaručnički dar vjerničke opravdanosti, iskrene ljubavi i privržene nježnosti. Kad kaže "Ti ćeš spoznati Gospodina" (r. 22), prorok pažljivo bira izraz da slika zaruka ne prede u erotiku: Izrael neće odgovoriti ljubavlju nego spoznajom. Ovdje je riječ o znanju u biblijskom smislu. Vjernički spoznati Boga, znači priznati i prihvatiti njegovo vrhovništvo te vršiti obaveze saveza na razini pojedinaca i cijele zajednice.

Pismo Kristovo, napisano Duhom Boga živoga (2 Kor 3, 1b-6)

U želji da izgladi nesporazum oko najavljenog pa odgođenog dolaska u Korint, Pavao u ovom odlomku Druge Korinćanima govori o sebi i suradnicima kao služiteljima novoga saveza kojima se Krist služi u sabiranju Crkve između pripadnika različitih naroda.
Apostol se pita, zar su mu potrebna "preporučna pisma za Korinćane ili od Korinćana" (r. 1). Židovski putujući propovjednici trebali su preporuku jeruzalemskih starješina da bi braći u dijaspori mogli priopćavati važne odluke jeruzalemskog velikog vijeća. Slično su kršćanski misionari od jeruzalemske zajednice kao matične "župe" u apostolsko doba dobivali preporuku za kršćane diljem rimskog carstva (usp. Dj 9, 2; 18, 27). Pavao se u 1 Sol 2, 1-12 poziva na svoje svjedočko življenje i propovjedničko djelovanje kao najbolju pisanu preporuku u odnosu na Solunjane. U Rim 16, 1-2 preporuča korintsku vjernicu Febu kršćanima Rima. Aludirajući na taj običaj pisanih preporuka, on ovdje kaže vjernicima Crkve koju je šest ili sedam godina prije toga okupio u lučkom gradu Korintu da mu nije potrebna nikakva preporuka za ponovni dolazak među Korinćane niti preporuka Korinćana za odlazak u druge zajednice krštenih. "Vi ste pismo naše upisano u srcem vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi" (r. 2). Ovo je pohvala korintskim kršćanima koji su evanđelje prihvatili ne samo usnama nego i srcima. Njihova vjera poznata je i drugim zajednicama, osobito onoj u Efezu iz koje je Pavao trebao pohoditi Korinćane.
Nazivajući korintske kršćane pismom Kristovim koje je Duh Sveti napisao na pločama od mesa, u srcima (r. 3), Pavao ih podsjeća na razdoblje svoga prvog boravka u Korintu. On jest zasadio riječ Božju, drugi su suradnici zalili, ali je Bog dao da sjeme riječi Božje raste u vjerničkim srcima (usp. 1 Kor 3, 5-9). Duh Sveti probudio je u srcima Korinćana vjeru na Pavlovo propovijedanje i tako im otvorio put do krštenja kao vrata Crkve. Starozavjetne zapovijedi bile su urezane na pločama kamenim, a kršteni Korinćani su unutarnjim prihvaćanjem evanđelja postali pismo Božje pisano na ploči srca, ploči od mesa. Ovim se Pavao pridružuje proročkoj kritici starozavjetnih vjernika koji su imali srce kameno a Bog najavio da će im dati srce od mesa, sposobno i voljno vršiti savezničke obaveze (usp. Ez 11, 29; 36, 26; Jr 31, 33). I ovo je Pavlova pohvala korintskim kršćanima: ne samo da se kršćanima zovu nego to i jesu po svom iskrenom vjerničkom ponašanju.
Pavao je svjestan da uspjesi u misionarskom djelovanju ne dolaze od njegove govorničke vještine niti osobne svetosti: "Ne kao da smo sami sobom, kao od sebe, sposobni što pomisliti, nego naša je sposobnost od Boga" (r. 5). Napore misijskog djelovanja on i suradnici ne bi izdržali niti bi ikakve rezultate postigli da se Bog nije njima poslužio kao suradnicima i razumnim sredstvom za širenje evanđelja. Naglašujući da njegova sposobnost u predstojničkoj službi dolazi od Boga, Pavao ističe da ga je Bog u svom milosrđu pozvao i uveo u apostolsku službu. On i suradnici su služitelji novoga saveza koji je nastupio Kristovom smrću i uskrsnućem. Pavao Mojsijev savez neizravno zove savezom slova a Kristovo djelo spasenja naziva savezom Duha. Pavlovi protivnici služili su se Jeremijinim proročanstvom o novom savezu da naglase obvezatnost svih starozavjetnih propisa, uključivši obrezanje i ustezanje od svinjetine kao nečistog jela. Pavao krštenim poganima nije nametao obrezanje kao obavezno te je taj dio Starog zavjeta nazvao slovom koje ubija. "Duh oživljuje" znači: Duh Sveti u krštenju pridružuje svakog novog vjernika Kristu uskrslom i tako ga čini duhovno živim.
Iz ovoga odlomka vidimo da se predstojnička služba temelji na Božjem pozivu koji biva potvrđen prilikom ređenja kao čina kojim zaređeni predstojnik uvodi nove služitelje u njihovu buduću službu u prilog crkvenoj zajednici.

Zaručnik koji donosi novo vino (Mk 2, 18-22)

Marko je u odlomku koji prethodi ovome prikazao gozbu u Levijevoj kući. Kako je carinik Levi pozvao u goste svoje kolege i druge ljude poznate kao javne grešnike, farizeji su Isusu prigovorili što prihvaća zajedništvo kod stola s grešnicima i carinicima. Oni su pri tome polazili od svoga teološkog načela da se u izvanjskom vladanju treba obdržavati odvojenost pobožnih od grešnika. Isus je odgovorio da liječnik ne treba zdravima nego bolesnima te protumačio da takvim ponašanjem daje grešnicima priliku za kajanje i obraćenje. U događaju koji imamo za današnje evanđelje farizeji prigovaraju Isusu, zašto njegovi učenici ne poste kao ostali pobožni Židovi onog vremena, a kako su učenici s Učiteljem i živjeli, jasno je da ni Isus nije obdržavao tradicionalnih običaja obzirom na post.
Isus se u odgovoru slikovito naziva mesijanskim zaručnikom te obrazlaže da se učenici trebaju radovati dok je zaručnik s njima. Post bi bio znak egzistencijalne žalosti i izgubljenosti, a s Isusom kao mesijanskim zaručnikom nastupa vrijeme eshatonske radosti. Kao što se Isus osjećao voljenim od Boga u svakom trenutku života i u tom smislu spašenim, tako i njegovi učenici trebaju biti radosno oslonjeni na Boga, unatoč životnim udarcima i nesrećama od kojih ih Bog neće izuzimati zato što su Isusovi učenici. Vrijeme Isusova mesijanskog djelovanja je središte povijesti spasenja, to je vrijeme kad Bog ispunjava svoja obećanja. Zato neki tradicionalni oblici pobožnosti nisu dostatni da izraze radosnu novost koja je nastupila u Isusu i s Isusom.
"Doći će dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će postiti u onaj dan" (r. 20). Marko je ovdje Isusovim postupkom prema uobičajenom postu obrazložio promjenu discipline posta u prvoj Crkvi. Prva je Crkva uvela post petkom kao spomen na Isusovu smrt na križu. Kasnije je post proširen na korizmu kao vrijeme priprave na kršćansku Pashu koje se završavalo i primanjem novih krštenika u kršćansku zajednicu. Post petkom i post u korizmi bio je za prve kršćane ne samo spomen Isusove smrti nego duhovno spremanje za Isusov drugi dolazak. Time su razlike između kršćana i Židova u disciplini posta dobile vjersku podlogu: post je prihvaćanje ovisnosti o Bogu koji je u Kristu raspetom i uskrslom korijenski izvršio djelo spasenja, ali će ga očitovati o njegovu ponovnom dolasku na svršetku svijeta.
Isus svoje zbunjujuće postupke uspoređuje s novom zakrpom koju bi netko pokušao staviti na staro odijelo ili s novim vinom koje bi netko pokušao uliti u stare, skorene mješine. Cilj je sačuvati odijelo i zakrpu, mješinu i vino. Isus duhovno raste iz starozavjetne vjerske baštine, neshvatljiv je bez Staroga zavjeta koji je prihvaćao kao riječ Božju te u svjetlu Mojsija, Zakona i Psalama tražio volju Božju o sebi i drugima (usp. Lk 24, 25-27. 44-47). U isto vrijeme s Isusom Bog počinje na nov način djelovati u svijetu. Crkva nastavlja Isusovo poslanje u povijesnom svijetu. Zato bi trebala živjeti i svjedočki izlagati novost koja je Isus, Gospodin naš.

PREPORUČI
Pohod pape Franje BiH, 6. lipnja 2015.

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    26. ožujak 2017.

    Papa: camminare nella luce di Gesù è vedere il mondo come Lui

Sljedeca
 
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: