Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

28. ožujak 2017.

Komentari

Biblijski komentar misnih čitanja u godini A

Suprotnost između govora i postupaka, slušanja i činjenja

9. nedjelja kroz godinu:

Ovo je šesta nedjelja za redom kako za evanđelje imamo odlomke iz Govora na gori. Sjetimo se da taj govor počinje blaženstvima koja sadrže Isusove poticaje na spašeničko i spasotvorno ćudoređe. Isus se sam tako ponašao. On je u svakoj životnoj situaciji ostao otvoren za Boga, osjećao se spašenim. Uz to je računao s eshatonskom budućnošću. Tako se vladao jer je računao s budućnošću koju Bog sprema pojedincima i zajednici. Na takvo ćudoređe zove i svoje sljedbenike.
Danas imamo završni dio Govora na gori s kratkim prikazom budućeg suda onima koji su o Bogu slatko govorili te čak i čudesa činili, ali osobno nisu postupali u skladu s voljom Božjom (r. 21-23). Zatim slijedi kratka parabola o kući na stijeni i kući na pijesku (r. 24-27) kojom Isus osvjetljava razliku između teoretskog slušanja i zbiljskog činjenja njegove riječi.
Između redaka ovog dijela Govora može se pročitati povijesna situacija u Matejevoj Crkvi. U prethodnom odlomku bila je riječ o lažnim prorocima koji ne donose dobrih plodova. Pretpostavljajući tu pojavu alarmantnih proroka koji tvrde da po njima Bog šalje zadnju šansu Crkvi i svijetu, Matej današnjim odlomcima umiruje svoju uznemirenu zajednicu učeći da je dovoljno i potrebno ograničiti se na bitno. Iz činjenice da u današnjem prvom odlomku Isus kao eshatonski sudac naziva bezakonicima čak čudotvorce, slutimo Matejev poticaj na koncentriranje oko ispunjavanja Božje volje, a ne na spektakularnu religioznost. Matejevu Crkvu, sastavljenu pretežno od obraćenih Židova, mučio je problem farizejske pobožnosti i svjedočkog djelovanja u svijetu. Matej potiče kršćane svoje zajednice -a i nas danas - da životnu kuću kao Crkva i kao pojedinci gradimo na stijeni riječi Isusove, ali tako da tu riječ vršimo u promjenjivim okolnostima svoga zemaljskog života, po mirnom i olujnom vremenu.
Za starozavjetnu podlogu ovom dijelu Govora na gori današnja liturgija ima odlomak iz Ponovljenog zakona u kojem preko Mojsija Bog nudi svomu narodu blagoslov i prokletstvo: blagoslov ako bude vršio zapovijedi kao dokument Saveza i prokletstvo ako side s puta koji mu Bog određuje.
Isus iz današnjeg evanđelja obećava eshatonsko spasenje onima koji njegovu riječ slušaju i vrše. Time izjednačuje svoj nauk sa starozavjetnim Božjim zapovijedima. Takav Isus objavljuje nam se danas kao novi Mojsije i religijski autoritet: tko mu se obrati udružujući se u Crkvu kao zajednicu njegovih učenika, može se nadati eshatonskom spasenju. Međutim nije dovoljno obratiti se jednom ili samo usnama priznavati njegov nauk. Vršenjem njegovih riječi gradimo svoju životnu kuću na njemu koji je stijena. Mi novozavjetni vjernici na Isusa prenosimo ono što današnji pripjevni Psalam 31 stavlja starozavjetnomu molitelju u odnosu na Boga Izraelova:
"Pohiti da me oslobodiš! Budi mi hrid zaštite,
jer ti si hrid moja, tvrđava moja,
radi svoga imena vodi me i ravnaj" (Ps 31, 3-4).

Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo (Pnz 11, 18.26-28)

Ovaj odlomak dio je drugog Mojsijeva govora iz Ponovljenog zakona koji predstavlja homiletski uvod u tzv. Knjigu zakona unutar tog svetopisamskog spisa. Izrael se treba sjećati svoje prošlosti, pune Božjih posredovanja u prilog Božjem narodu, i vršiti Božje zapovijedi da bi Bog saveznik i dalje bio naklonjen svomu narodu. "Utisnite ove. moje riječi u svoje srce i u svoju dušu" (r. 18) - jest poticaj na trajno sjećanje na vlastitu svetu povijest. "Riječi" ovdje nisu samo zapovijedi i moralne odredbe nego i događaji u kojima je Izrael doživio Božju pomoć. Tu se vidi da biblijsko ćudoređe teče iz događaja spasenja i iz vjerskih dogmatskih istina: Bog koji za ljude nešto čini, daje i propise za njihovo ponašanje u zemaljskom životu. Od izraza "kao znak privezan na ruku, kao zapis među ocima" razvio se pobožni običaj nošenja citata iz Pisma koji su nositelja i gledatelja trebali podsjećati na Božju prisutnost i poticati na vršenje Božje volje. Nažalost, to se često puta izrodilo u formalističku pobožnost.
Bog po zapovijedima nudi "blagoslov i prokletstvo". Tu se pod "blagoslovom" misli dar savezničke zaštite, a pod "prokletstvom" uskraćivanje takve zaštite. Takav će dar kroz povijest naroda biti dostupan ako pojedinci i zajednica budu vršili Božje zapovijedi. "Nudim vam danas..." To je poziv svakoj novoj generaciji naroda Božjega da iznova uprisutnjuje Božje zahvate u svojoj sredini ne samo slavljenjem događaja spasenja u liturgiji nego i ćudoređem u skladu s Božjim zapovijedima. "Prokletstvo, ako sađete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima kojih niste poznavali" (r. 28). Ići putem Božjim je slikovit izraz za ponašanje u skladu s Božjim odredbama. Zato i "saći s puta" znači odustati od ćudoređa kakvo Bog propisuje. "Drugi bogovi" poganska su božanstva u zemljama kroz koje su prolazili na putu iz Egipta kao i božanstva starosjedilaca u obećanoj zemlji. Ta odredba uključuje potrebu razlikovanja od drugih u stvarima koje su bitne za vjeru. "Bogovi koje niste poznavali" -u smislu da u svojoj povijesti nisu doživjeli njihovu pomoć, a Boga živoga i pravoga Izrael "poznaje": doživio je njegove spasonosne zahvate te u znak zahvalnosti vrši njegove zapovijedi.
U ovom odlomku imamo usku povezanost dogmatskih istina i ćudorednih propisa. To je još očitije u Novom zavjetu: osnovna dogma jest Božje očitovanje u Kristu raspetom i uskrslom. Iz toga izlazi moral sa spremnošću i hrabrošću da budemo drukčiji od ostalih sunarodnjaka i sugrađana ondje gdje to traži naše životno pristajanje uz Isusa.

Svi su sagriješili i potrebni su Božje slave (Rim 3, 21-25a. 28-30)

Ovaj odlomak sadrži bitni dio Poslanice Rimljanima s naglaskom da čovjek postiže spasenje vjerom u događaj Krista kao očitovanje Božje savezničke naklonosti ili pravde. U prethodna dva poglavlja Pavao je izlagao moralno i dogmatsko stanje Židova i pogana. Iako su Židovi imali svjetlo monoteističke objave, nisu uvijek obdržavali Božje odredbe. Pogani su imali svjetlo razuma i glas savjesti pa su zastranili štovanjem idola i moralnom nastranošću. U ovom dijelu trećeg poglavlja pokazuje Apostol da se Božja pravda očituje u događaju Krista, a čovjek ulazi u ozračje te pravde vjerničkim oslonom na Krista u krstu.
"Sada se izvan Zakona očitovala pravednost Božja posvjedočena Zakonom i Prorocima" (r. 21a). Središnji pojam Božje pravednosti koji se ovdje pretpostavlja kao poznat jest Božje savezničko svojstvo ili milosna naklonjenost ljudima. Zakon određuje da ljudi udu u ozračje takve Božje pravednosti i u njemu ostanu. Proroci su raskrinkavali glumljenu vjeru naroda i izricali potrebu obećanog Pomazanika. Pravednost se na Kristu očitovala izvan Zakona i Proroka u smislu da ljudi ne moraju nakon Kristove smrti i uskrsnuća preko židovstva do Boga; ne moraju se podvrgavati obrezanju i drugim nebitnim propisima da bi ušli u saveznički odnos s Bogom. To je "pravednost Božja po vjeri Krista Isusa, prema svima koji vjeruju" (21b). Bog poklanja svoju naklonost onima koji mu se otvaraju vjerom u Krista Isusa i daju se krstiti u znak takve vjere. "Ne, nema razlike" (r. 22) ističe univerzalnost spasenja ponuđenog i dostupnog u Kristu Isusu: ono je ponuđeno Židovima, koji ne trebaju ostaviti svoju etničku specifičnost da bi postali kršćani, i poganima, koji i dalje ostaju pripadnici svojih naroda. Krist je sveopći pomiritelj ljudi s Bogom i jednih s drugima.
"Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja" (23). Ovo je kršćansko tumačenje čovjekova stanja pred Bogom. Ne samo da svi baštine izvornu, adamovsku grešnost nego i ljudsko iskustvo uči da svi punoljetni, koji su došli do uporabe razuma, griješe osobnim grijesima. Ne mogu se iz svoje grešne nestabilnosti iskopati vlastitim zalaganjem. Potrebna im je slava Božja. Slava se hebrejski kaže kabod, a prvo je značenje te riječi "težina, stabilnost". Da bi ontološki vrijedili, da bi postali stabilni u moralnom i vjerskom pogledu, trebaju biti uneseni u ozračje Božje stabilnosti. Ljudska grešnost ne može se zaliječiti čisto ljudskim sredstvima. "Opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu" (r. 24). Opravdanje je biblijski pojam za ulazak u saveznički odnos, za dobivanje Božje naklonosti. Takvo opravdanje Bog nudi besplatno snagom Kristove smrti i uskrsnuća. U izrazu "besplatno" prisutna je polemika protiv farizejske teologije kao i judaizantskih kršćana koji smatraju da je uz vjeru potrebno i obrezanje kao i obdržavanje starozavjetnih propisa o ritualnoj čistoći. Budući da bi daljnje insistiranje na obrezanju i ritualnoj čistoći kršćanstvo učinilo neprihvatljivim Grcima i Rimljanima, Pavao insistira na ovakvom poimanju besplatnosti darovanog opravdanja. "Krista je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri" (r. 25a). To je aluzija na poklopac kovčega saveznog koji se smatrao povlaštenim mjestom Božje prisutnosti u narodu Božjem i pomirilištem između Boga i naroda. Na Jom Kippur ili Dan pokorničkog izmirenja veliki je svećenik škropio krvlju žrtvenih životinja taj poklopac moleći od Boga oproštenje grijeha za narod Božji. Time sveti Pavao hoće reći da je Bog prihvatio Kristovu nasilnu smrt kao pomirnicu za grijehe ljudi. Tko se s kajanjem pridruži Isusu u krsnoj vjeri, Bog mu oprašta grijehe, pomiruje se s njime. To ne znači da je Božja pravda mogla biti zadovoljena samo smrću njegova Sina kao zastupnika svih ljudi, nego da je Bog nasilje izvršeno nad njegovim Izabranikom prihvatio kao sveopći lijek ljudskom nasilju i zloći. Dakako da je ovdje uz smrt Isusovu bitno povezana i proslavljenost po uskrsnuću, jer u Rim 4, 25 Pavao kaže: "On je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja."
"Smatramo doista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona" (r. 28). To je dogmatski nauk iznesen u polemičkom tonu. U saveznički odnos s Bogom, u ozračje Božje slave bez koje ne može postići egzistencijalnu stabilnost, čovjek ulazi vjerničkim naslanjanjem na Isusa raspetog i uskrslog, bez obrezanja i drugih disciplinskih propisa Staroga zavjeta. Židovima koji su primili kršćanstvo to je moglo izgledati kao trganje s nacionalnom i religijskom baštinom, ali je to Pavao smatrao nužnim uvjetom da Isusov pokret počne imponirati ljudima iz grčko-rimskoga kulturnog kruga. To se vidi iz daljnjeg toka razmišljanja misionara pogana: "Ili je Bog samo Bog Židova? Nije li i pogana? Da, i pogana. Jer, jedan je Bog!" Ako je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi te ako je događaj Krista ponuda spasenja ljudima iz svih naroda i kultura, uključivanje u događaj Krista treba učiniti pristupačnim ljudima iz svih naroda. To biva svođenjem obrezanja i ritualnih propisa na prolaznu fazu u objavljenoj religiji. Sada se opravdanje postiže samo vjerom u Krista, bez obrezanja i drugih sličnih djela Zakona.
Mi danas nismo ni svjesni kako je Pavao ovakvim razmišljanjem i izlaganjem otvarao put da kršćanstvo, koje je osnovao Židov prvog stoljeća, postane svjetska religija.

Kuća na stijeni i kuća na pijesku (Mt 7, 21 27)

Kad govori o ulasku u kraljevstvo nebesko, Isus misli na eshatonsku fazu koja još nije nastupila njegovim propovijedanjem i čudesnim ozdravljenjem (usp. Mt 4, 17 i 12, 28 gdje je kraljevstvo nebesko već nastupilo!). Ovdje se opći sud prikazuje kao prilika za ulazak u kraljevstvo nebesko. Na tom sudu Krist će biti zagovornik svojih vjernika, dok će se u Mt 25,31-46 Sin Čovječji pojaviti kao sveopći sudac. Obraćanje oslovljavanjem "Gospodine, Gospodine" pokazuje da je riječ o Isusovim učenicima, jer u Matejevu evanđelju učenici se tako obraćaju Isusu, dok ga drugi zovu "učiteljem". U Mt 6, 5-13 istaknuta je potreba molitve za eshatonski ulazak u kraljevstvo nebesko, ali to očito nije dovoljno. Učenici, i oni koji to žele postati, sada bivaju opomenuti da su potrebna i djela u skladu s obraćeničkim pristankom uz Isusa. Vršiti volju Oca nebeskoga znači u konkretnim događajima života postupati po Božjim zapovijedima, pitajući se što Bog od mene traži ovdje i sada.
"Onaj dan" jest dan konačnog suda (usp. Mt 24, 36 i 26, 29). Zapravo sud je već donesen, a u "onaj dan" bit će samo proglašen. Budući osuđenici pozivaju se tri puta da su nešto činili u ime Isusovo: prorokovali, izgonili đavle, činili čudesa. Prema Lk 13, 26 pozivat će se i na to da su s Isusom sjedili kod stola. Slično je u Jr 14, 14 Bog najavljuje osudu prorocima koji u njegovo ime prorokuju laž (usp. i Jr 27, 15). U Jeremijino doba radilo se o prorocima koji su najavljivali nerazorivost Jeruzalema, dok je Jeremija prijetio razorenjem ako se svi ne obrate. U Matejevu tekstu ne ulazi se u točnost tih proročanstava, nego se vjernicima skreće pažnja protiv lijepih religioznih riječi ili spektakularnih djela duhovne snage iza kojih ne stoji osobno svjedočenje propovjednika i pastoralnog djelatnika. Prema Mateju Crkva je poput pšenice u kojoj raste i kukolj ili poput mreže u kojoj ima i beskorisnih riba. Tek o eshatonskoj žetvi razdvojit će se kukolj od pšenice, a sada svi moraju ponizno donositi plodove dostojne obraćenja. Činjenica da i grešnici mogu činiti prividno dobro Mateju je znak da su nastupila posljednja vremena.
Izraz "Nosite se" u grčkom izvorniku izrečen je istim riječima kao i "odstupite od mene svi opaki" iz Ps 6, 9 i Ps 119, 115. Time Matej proročki kritizira kršćansku samodopadnost i arogantnu sigurnost u spas.
Prispodobu o kući na stijeni ili na pijesku donosi i Luka u 6, 47-49. Postoje razlike: dok Luka naglašava da je kuća blizu rijeke te da u vrijeme poplave biva srušena ona koja nema temelja, Matej spominje samo kišu, poplavu i oluju. Matejeva verzija više odgovara palestinskoj klimi. Osobito izraz "zapljušti kiša" u Mt 7, 25 podsjeća na pljuskove u Palestini zimskog razdoblja kada mnoga suha korita potoka naglo nabujaju i odnose sa sobom loše građevine. To se događa u listopadu i studenom.
Kuća na stijeni pozitivan je primjer: ona ostaje u vrijeme bujica zato što počiva na sigurnu temelju. Tom slikom Kristova riječ preuzima mjesto starozavjetnog Zakona. Tko nju vrši, spasava se; tko je ne vrši, ide u vlastitu propast. Mudrost o kakvoj je ovdje riječ nije zemaljska vrlina, kakva je potrebna u obavljanju zemaljskih poslova. To je vjernička mudrost oslanjanja na Isusovu riječ, ali oslanjanja koje prerasta u djela.
Kuća na stijeni negativan je primjer. Lakomislenost i blesavost navode luđaka da gradi na pijesku. U ono doba ljudi su sami gradili svoju kuću tako da su u temelje postavljali kamen, a zidovi su bili od zemlje. Luđak se nije trudio oko temelja i nije računao na vrijeme bujica. Obje slike zovu nas da na riječi Isusovoj gradimo kuću vlastitog života.

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    26. ožujak 2017.

    Papa: camminare nella luce di Gesù è vedere il mondo come Lui

Sljedeca
 
Glas Pape i Crkve u dijalogu sa svijetom

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: