Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

27. travanj 2017.

Izdvajamo

Uskrsna noć i nedjelja Uskrsa

Uskrsna noć i nedjelja Uskrsa

Sarajevo, 15. travanj 2017.

Slavlje Uskrsne noći i nedjelje Uskrsa

Uskrsno trodnevlje

U prikazima prepirke oko blagdana Uskrsa postalo je jasno da je stara Crkva slavila blagdan Pashe u cjelovitoj punini samo jedan dan, odnosno jednu uskrsnu noć.

Ono što su prva tri kršćanska stoljeća mislila o sadržaju i dostojanstvu blagdana Uskrsa, to je sažeto izložio poznati istraživač liturgije O. Casel u svojoj studiji s naslovom: Način i smisao najstarijeg kršćanskog uskrsnog slavlja (Art und Sinn der ältesten christlichen Osterfeier), i to upravo na hvalospjevan način, kako slijedi: "Blagdan je Uskrsa, dakle, kultni navještaj i uprisutnjenje Kristova djela otkupljenja u smrti i Gospodinovu preobraženju, pobjeda nad grijehom po križu, a s tim i pomirenje između Boga i čovjeka, ali s tim također utemeljenje Crkve, koja se izbavlja Kristovom krvlju i vjenčaje sa svojim zaručnikom: duhom Gospodinovim. Po svemu tome Uskrs je također sakrament prijelaza iz svijeta u život Boga, ulaz otkupljenog čovječanstva u Božje kraljevstvo i vječni život kod Boga. Jednom riječi: Uskrs je misterij kulta Božjeg djela spasenja u Kristu od Crkve. Uskrs je prema tome 'blagdan' u središtu godine, koja u svome toku ocrtava svjetsku godinu, a ta je ponovno stvorena kopija Božje vječnosti." Sadržajna je punina uskrsnoga blagdana bila u 4. stoljeću zbog historizirajućeg gledanja i oponašajuće forme prikazivanja, postupno podijeljena na odlomke i prikazana u dijelovima. Dok je slavlje uskrsne noći kao "majka svih bdjenja" (Augustin) zadržavala do ponoći post i žalost zbog Isusove smrti, a istom onda kad je nastala radost zbog Gospodinova uskrsnuća, razvilo se u 4. stoljeću "sveto uskrsno trodnevlje raspetog, pokopanog i uskrslog Gospodina". Ta tri dana liturgijska slavlja prikazuju otada u svojoj sredini istinsko godišnje slavlje pashalnog misterija. Nova opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima: "Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine" (br. 18). Ono "počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa" (br. 19).

Potrebno je bilo reformirati slavlje toga trodnevlja u 1600 godina svoje povijesti. Treba se podsjetiti da je cijelo slavlje uskrsne noći premješteno u ranu zoru Velike subote, te je tako izgubilo zamašnu snagu simbola. Dekretom Kongregacije za obrede od 9.2.1951. godine ponovno je dopušteno "ad experimentum" za noć prije Uskrsa. Četiri godine kasnije, 16.11.1955. godine objavljen je glasoviti Glavni dekret Kongregacije za obrede o obnovi liturgije Velikog tjedna, koji je bio predzahvat na pokoncilsku liturgiju Rimskog misala iz 1970. godine.

Uskrsna noć i nedjelja Uskrsa

Velika je subota bila u staroj Crkvi kao dan Kristova grobnog mira bez vlastite liturgije. Bio je to dan strogog posta žalosti, zbog čega su misli vjernika bile intenzivno posvećene Kristovoj smrti i mirovanju u grobu. Žalošću i postom bio je prožet, također, kao što smo već prethodno vidjeli, i prvi dio vazmene vigilije. Istom se u krsnom i euharistijskom slavlju poslije ponoći žalost izmijenila u radost.

Mnogima je danas nerazumljivo kako je u rimskoj liturgiji moglo doći do toga da je "majka svih svetih vigilija" do 1951. god. bila premještena na ranu zoru Velike subote, te je tako zamašno gubila svoju snagu simbola. Pita se kako je mogla od svečanog slavlja uskrsne noći postati liturgijom klera usred vremena Kristova mirovanja u grobu, koju je posjećivalo samo malo vjernika? Ovo je pitanje vrijedno da mu se makar i kratko, posveti povijesni prikaz.

Čini se da je još krajem 4. stoljeća uskrsno bdjenje iziskivalo cijelu noć, tako da se drugo bogoslužje nije održavalo na sam dan Uskrsa. Ipak se tu i tamo pojavljuje opomena da se slavlje ne završi prije ponoći. Već krajem 6. stoljeća postaje jasno da se misa bdjenja pred ponoć primiče kraju i da se na nedjelju Uskrsa održava vlastito misno slavlje. Sredinom 8. stoljeća to je premještanje tako daleko napredovalo da je misa bdjenja smjela početi nakon pojavka prve zvijezde. Liturgijsko-povijesni izvor iz 9. stoljeća (Ordo iz Einsiedelna) kao početak naziva misom bdjenja vrijeme devetog časa, dakle oko 15 sati. To uključuje da su premještani dijelovi slavlja bdjenja počeli već oko podne. Ovim je bilo postignuto propisano vrijeme za mise posta srednjega vijeka: one su smjele početi istom "post nonam", dakle oko 15 sati. Kad su u 14. stoljeću odredbe o postu bile sve više ublaživane, tad je crkveno pravo dozvoljavalo da se deveti čas moli već u jutarnjim satima i da se spajaju mise posta. Ta je naredba zatim, također, preuzeta za vazmenu misu bdjenja, no, to znači da se liturgiju bdjenja, koja prethodi još ranije držalo, tj. u ranu zoru. U Misalu pape Pija V. iz 1570. godine ta odredba ne samo da nije bila dozvoljena, nego je isti papa već 1566. godine bulom Sanctissimus generalno zabranio sve večernje mise i mise o ponoći.

Tako je došlo to su stariji među nama još doživjeli s čuđenjem da je uskrsna svijeća bila zapaljena u trenutku između dvostrukog "Lumen Christi" i nošena k oltaru, kad su već svijetle zrake sunca ispunjavale kuću Božju. Uskrsni je aleluja odzvanjao i uskrsna je poruka naviještena u Službi riječi i predslovlju, ali se kuća Božja napuštala sa sviješću da korizma završava istom o podne. Zbog toga su obje prožete liturgijskim duhom prilično trpjele. Sve je to bilo vrlo daleko od onoga iz ranog vremena, koje jedan ekspert povijesti liturgije ovako opisuje: "U velikim antitezama između noći i jutarnjeg svjetla, posta i euharistijske gozbe, žalosti i blagdanske radosti doživljena je bezuvjetno suprotnost između smrti i života, zalaska i uskrsnuća, sotone i Kyriosa, starog i novog eona."

Tim više su se mnogi obradovali kad je papa Pio XII. dozvolio dekretom Kongregacije za obrede od 9.2.1951. godine najprije ad experimentum za jednu godinu, da se bogoslužje uskrsnog bdjenja ponovno prenese u uskrsnu noć, jer su kratko vrijeme prije toga neke biskupske konferencije, a i neki drugi gremiji, postigli to premještanje. Tada je istovremeno obred nategnut i djelomično nanovo oblikovan. Ono što je najprije bilo dozvoljeno kao eksperiment, postalo je već više puta spominjanim novim uređenjem Velikoga tjedna od 16.11.1955. godine - općim zakonom. Rimokatolička je liturgija ponovno našla izgubljeno blago. Korištenjem višegodišnjih iskustava mogao je tada Misal iz 1970. godine to slavlje vazmene noći dalje oplemeniti i dati mu središnje mjesto u vazmenom triduumu. Pridodana načela Misalu o crkvenoj godini razgrađuju ga ovim riječima:

"Te noći Crkva u bdjenju iščekuje Kristovo uskrsnuće, a u sakramentima ga slavi. Zato cjelokupno slavljenje ovoga svetog bdjenja valja održavati noću: ili će započeti nakon što padne noć ili će završiti prije zore nedjelje" (br. 21).

Liturgija uskrsnog bdjenja sastoji se od:

a) službe svjetla,
b) službe riječi,
c) krsne službe,
d) euharistijske službe.

Kod službe svjetla upute se u bijelom ruhu svećenici i asistencija s uskrsnom svijećom prema ognju pred crkvom. Oko ognja se po mogućnosti okupi također zajednica. Ondje gdje takvu vatru nije moguće paliti pred crkvom, može se na ulazu crkve pripraviti neku drugu prilagođenu mogućnost. Nakon pozdrava i kratkog uvoda svećenik blagoslovi oganj i moli neka Bog ražari u nama težnju za neprolaznim svjetlom. Stara rimska liturgija nije isprva poznavala takav blagoslov ognja. "On je naprotiv franačkog porijekla i čini se da je od početka imao zadatak poganskog proljetnog ognja, što su ga palili na čast Vuotana ili bilo kojeg drugog poganskog božanstva da bi postigli napredak i uspjeli poljski plodovi. Taj običaj ognja potisnut je crkvenim sakramentalom." Na to pogansko porijeklo smjeli bi se vratiti također još neki poganski običaji, koji su se sačuvali na više mjesta sve do današnjega dana. "Tako se na primjer od zapaljenih komada drveta prave mali križevi, koji se zabadaju po poljima ili se pepeo spaljenih komada drveta posipa po poljima" (isto). Također je čvrst i onaj stari običaj, da se taj oganj po mogućnosti zapali iz kamena, a on potječe od starogermanske i antičke predodžbe. Srednji je vijek vidio u tome upućivanje na Krista, "ugaoni kamen, koji je udarcima križa oboren i izlio nam Duha Svetoga".

Uskrsna svijeća ima svoje najstarije korijenje sigurno od početka u običaju, koji je postojao u Rimu i drugdje da se uskrsna noć osvijetli mnogobrojnim svjetiljkama. U njima se gledalo simbol Gospodina, koji je uskrsnuo od smrtne noći. Od prvotno dvije svijeće visine čovjeka nastala je naposljetku jedna, kojoj galska liturgija posvećuje poseban blagoslov i kojoj je alegorijsko oblikovanje radosti galskih i franačkih teologa pridonijelo daljnje simbolom obogaćene elemente. Pojedinosti bi nas u okviru ove knjige kod razjašnjavanja njihovog povijesnog razvoja odvele predaleko, stoga ćemo opisati samo današnji obred.

Celebrantu se prepušta sloboda hoće li i u kojem opsegu ugraditi simbole u službi svjetla. Sastoje se u tome, da celebrant pisaljkom urezuje u uskrsnu svijeću križ i pritom govori: "Krist jučer i danas, početak i svršetak." Iznad toga urezuje prvo, a ispod toga zadnje slovo grčkog alfabeta i govori: "Alfa i Omega." Riječima "Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti. Amen." Zatim urezuje između krakova križa pojedine brojeve tekuće godine. Na njihovim krajevima sjecištu zabada se pet zrna tamjana i zatvaraju se crvenim voštanim čavlom. Svećenik pritom govori: "Po svojim svetim ranama (1), slavnim (2), čuvao nas (3) i sačuvao (4) Krist, Gospodin. Amen (5)." Nato svećenik zapali uskrsnu svijeću i govori: "Svjetlo slavno uskrsloga Krista. Raspršilo tmine pameti i srca." Đakon ili svećenik podigne tako ukrašenu uskrsnu svijeću i zapjeva: "Lumen Christi - Svjetlo Kristovo." Svi odgovaraju: "Deo gratias - Bogu hvala." Iza đakona s uskrsnom svijećom pođe procesija u crkvu. Na ulazu (odnosno u sredini, ako se blagoslov ognja obavio na ulazu) uskrsna se svijeća podiže po drugi put i pjeva "Lumen Christi". Tada svi suslavitelji pripale svoje svijeće na plamenu uskrsne svijeće. Pred oltarom se treći put podiže uskrsna svijeća i pjeva se "Lumen Christi". Nato se upale sva svjetla u crkvi. Procesija iza uskrsne svijeće puna je dojmova i simbola. Ipak se kao sama nameće riječ Kristova iz Iv 8,12: "Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." Uskrsna svijeća ujedno podsjeća na ognjeni stup u kojem je Jahve noću išao pred Izraelom, kojega je izbavio iz ropstva i pokazivao mu put u slobodu (usp. Izl 13,21).

Uskrsna se svijeća postavi na svijećnjak u svetištu i pokadi se. Zatim slijedi svečani Uskrsni hvalopsjev (praeconium paschale), s početnom latinskom riječi nazvanoj također "Exsultet", dok vjernici stoje i u rukama drže zapaljene svijeće. Taj himanski hvalospjev još nepoznatog autora obogaćen je obiljem mislî Ambrozija i Augustina, a djelomično poseže još za starijim tekstovima. Tome pripada ponajprije "najstariji poznati hvalospjev na kršćansku uskrsnu noć" iz prve polovine 4. stoljeća, a susreće se u najstarijim homilijama Asteriosa Sophistesa i sam je ponovno ovisan od židovske teologije i liturgije pashe. Također je na taj hvalospjev utjecao obred paljenja i pozdrava svjetla (lucernarium), koji je imao svoj uzor u židovskoj i antičkoj kulturi.

Njegov je današnji oblik nastao, vjerojatno, početkom 7. stoljeća u galskom liturgijskom području. Exsultet se može izvesti u duljem i kraćem obliku, ako to biskupske konferencije smatraju za dobro, a prate se aklamacijama zajednice. Počinje pozivom na kličuću radost upravljenu korovima anđela, zemlji "obasjanoj blijeskom" i preobučenoj Majci Crkvi, koja sja s tolikoga svjetla" i prelazi u oblik predslovlja. Crkva u obliku predslovlja slavi Kristovo otkupiteljsko djelo i pjeva uskrsnoj noći Kristova otkupiteljskog djela i Kristovu uskrsnuću. Pogled se upravlja Božjem djelu oslobođenja sinova Izraelovih, koje je iz egipatskog ropstva vodio na slobodu kroz valove Crvenoga mora. To Božje djelo spasenja postaje simbolom Kristova pashalnog misterija, koji u novim izrazima i slikama slavi tekst da bi zatim u čuđenju kliknuo: "O, neshvatljive li ljubavi Očeve... O, zaista potrebna Adamova grijeha... O, sretne li krivice... O, zaista blažene noći..." Naposljetku se himan okreće ganutljivim riječima uskrsnoj svijeći kao simbolu nevidljivoga Gospodina, "a to je Krist Uskrsnuli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku".

Budući da je taj Exsultet vrhunac uskrsnog proglasa, pitalo se s dobrim razlozima ne bi li bilo pogodnije da ga se uvrsti istom poslije službe riječi neposredno prije krsne službe.

Služba riječi

Ukupno se naviješta devet biblijskih čitanja, a od toga dva iz Novog zavjeta (poslanica i evanđelje). Zbog pastoralnih razloga može se broj starozavjetnih čitanja u krajnjem slučaju smanjiti na dva, ali se ipak pritom mora uvijek zadržati čitanje o prijelazu preko Crvenoga mora zbog svog karaktera kao uzora pashalnog misterija. Nakon sedam starozavjetnih čitanja slijedi u stanovito vrijeme responzorij i jedna molitva. Nakon molitve iza sedmog čitanja upale se svijeće na oltaru, a svećenik zapjeva Slavu, u koju upadaju crkvena zvona. Nakon blagdanske zborne molitve ("...ti ovu presvetu noć obasjavaš slavom Gospodnjeg uskrsnuća...") slijedi poslanica Rim 6,3-11, u kojoj se govori o našoj sudbini i zajedničkom životu s Kristom snagom krštenja. Nakon čitanja svi ustanu i prvi put nakon dugih i ozbiljnih tjedana korizme ponovno odzvanja aleluja. Mnogima će biti žao što svećenik ne pjeva više kao prije u tri rastuća tona i da to zajednica ponavlja. Ali i samo jednom pjevana melodija u svojoj osobini i u svome bogatstvu još je ganutljivija za svakoga, koji je u vjeri suslavitelj Kristove muke i uskrsnuća. "Taj se aleluja diže teškim mahanjem krila. Uzdiše se iz Adamova groba i nosi na svojim krilima Kristove kapi krvi. To je svadbena pjesma pashalne noći, koja u zagrljaju dana uskrsnuća polagano postaje svijetla. No, sve su to samo riječi. Prvi je aleluja vazmene noći misterij i neizreciv kao i svi misteriji. Kao taj aleluja i cijeli je Kristov život: nježna, zadržavajuća pjesma radosti, koja usred noći muke pozdravlja vrijeme izlaska vječnoga dana." Zaključni psalam 118 s trostrukim aleluja kao psalmodijski pripjev postaje blagdanskom zahvalnicom za spasenjski događaj uskrsnuća: "Zahvaljujte Gospodinu, jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!" Evanđelje je različito u tri godine čitanjâ, te se tako tekstovi uskrsnuća svih sinoptika glasno pročitaju. Nakon homilije slijedi krsna služba.

Krsna služba

Svećenik se s poslužnicima uputi prema krsnom studencu, ako se on, kao što je to poželjno, nalazi vjernicima na vidiku; "inače se posuda s vodom smjesti u svetište." Budući da je uskrsna noć odvajkada bila u Crkvi povlašteni termin krštenja, i danas je, također, poželjno da se u granicama krsnog slavlja također podjeljuje stvarni sakrament. U tom se slučaju krštenici prozivaju i predstavljaju zajednici. Nakon kratkog uvoda pjevaju se skraćene litanije svih svetih, a pritom se mogu također dodati imena naslovnika crkve, zaštitnika mjesta i zaštitnika krštenikâ. Kod zaključnog blagoslova krsne vode svećenik zaroni uskrsnu svijeću jedanput ili triput u krsnu vodu i pritom govori: "Molimo te, Gospodine, da po tvome Sinu siđe u ovu vodu sila Duha Svetoga." Krštenje se podjeljuje nakon odricanja od sotone i nakon obnove krsnih obećanja. Svećenik odraslom kršteniku, kojeg je krstio, zaključno podjeljuje potvrdu ako biskup nije nazočan. Ako se ne podjeljuje krštenje i ako se, također, ne blagoslivlja krsna voda, tada slijedi samo blagoslov vode (blagoslovljena voda, uskrsna voda). Nakon ponovne uspostave slavlja uskrsnog bdjenja 1951. godine na tom se mjestu predviđa obnova krsnih obećanja, dakle odricanje i krsna ispovijest. Na pitanja svećenika vjernici odgovaraju s "Odričem" i "Vjerujem". Nakon toga slijedi škropljenje zajednice blagoslovljenom vodom, a pri tome se pjeva antifona "Vidi aquam" ili neka druga krsna pjesma. Škropljenje je zajednice s vodom stara forma sjećanja na krštenje, koja i dalje živi u nedjeljnom "Asperges". Sveopćom se molitvom završava taj dio liturgije uskrsnoga bdjenja.

Euharistijska služba

Kod prinošenja darova preporuča se da novokrštenici ili učenici prinesu na oltar kruh i vino. Predslovlje postaje zahvalnim hvalospjevom Isusu Kristu, našem žrtvovanom uskrsnom Jaganjcu: "On je naime pravi Jaganjac koji oduze grijehe svijeta. Svojom smrću on je uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život." U Euharistijske molitve I.-III. Njemačkog misala (i u I. Hrvatskog misala) uvršteni su posebni uskrsni tekstovi, koji se mole od uskrsnog bdjenja do Bijele nedjelje. U njima se ne razmišlja samo o uskrsnom spasenjskom događaju, nego se također izgovara molbenica za one, "koje si udostojao iz vode i Duha Svetoga iznova roditi dajući im oproštenje sviju grijeha". U obredu se mira kod uvoda spominje onaj pozdrav mira kojim je Isus pozdravio svoje učenike uvečer, na dan uskrsnuća. Liturgija se uskrsnog bdjenja zaključuje svečanim trostrukim zaključnim blagoslovom i otpusnim zazivom obogaćenim dvostrukim aleluja.

Uskrs - Vazam: Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Nedjelja Gospodnjega uskrsnuća prvobitno nije imala vlastitu liturgiju, kao što je u povijesnom dijelu bilo jasno, jer se bogoslužje uskrsnog bdjenja protezalo do rane zore. Nakon ponovnog uvođenja slavlja vazmenog bdjenja moramo u tom euharistijskom slavlju gledati pravu blagdansku misu, iako se ona slavi prije ponoći. Novi Misal dodaje toj tvrdnji: "Tko god sudjeluje u noćnoj misi, može se ponovno pričestiti na drugoj misi na dan Uskrsa." Isto vrijedi za celebriranje. U mnogim zemljama zemaljskog kruga postoji bojazan da bi se danja misa Nedjelje uskrsnuća Gospodnjega mogla slaviti pred praznim klupama, no to se nije ispunilo. Misno slavlje, čiji su tekstovi čitanjâ isti u svim trima godinama, čitanjâ novog reda perikopâ, ispunjeno je ganućem i radošću Gospodinova uskrsnuća. Tako ulazna pjesma daje da sâm Uskrsnuli govori: "Uskrsnuh i sada sam s tobom. Na mene si ruku svoju stavio. Čudesna je briga tvoja za me, aleluja."

Radosno klicanje od veselja osobito oblikuju pripjevni psalmi. Prvi se sastoji od Ps 118 s pripjevom "Ovo je dan što ga učini Gospodin... (Haec dies...)." Kao drugi pripjevni psalam služi uskrsna sekvenca (posljednica) "Victimae paschali laudes" sa svojom pobjedničkom uskrsnom ispovijedi: "Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!" U prvom čitanju (Dj 10,34a. 37-43) Petar svjedoči o Kristovu pashalnom misteriju. Za drugo čitanje stavljena su na izbor dva pripremljena vazmena teksta: Kol 3,1-4 i 1 Kor 5,6b-8. U oba se pozivamo da sudjelovanjem na Kristovoj smrti i uskrsnuću stvorimo ćudoredne zaključke. Evanđelje donosi izvještaj o uskrsnuću prema Iv 20,1-9. Prezidijalne molitve mole obnovu u radosti zbog Kristova uskrsnuća: "Obnovi nas, molimo, svojim Duhom, i daj da i mi uskrsnemo u svjetlo života" (zborna); "štiti je (Crkvu) trajno svojom dobrotom i privedi k slavi uskrsnuća" (popričesna).

Vjerojatno u većini župa mnogi sudionici te mise nisu bili suslavitelji dosadašnjih bogoslužjâ uskrsnog triduuma, važnost je u propovijedi da se djelotvorno posvijesti jedinstvo izbavljujućeg pashalnog misterija, dakle smrti i uskrsnuća kao jedne cjeline, kao što to čini uskrsno predslovlje i kao što se očituje također u pričesnoj pjesmi. Tom se prilikom isto tako mora uzeti u obzir odnos prema vazmenom bdjenju i cijeniti njegovo središnje značenje kao vrhunac cijele crkvene godine. Nastojanja da se pojedini njegovi elementi ponove u "svečanoj misi" Nedjelje uskrsnuća Gospodnjeg, mogla bi se lako štetno odraziti na ponovno dobivenu uskrsnu vigiliju. U mnogim župama već brojni vjernici posjećuju uskrsne vespere. Ipak se stvara sadržajni završetak uskrsnog triduuma.

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    23. travanj 2017.

    Videomessaggio del Santo Padre per Don Milani

Prethodna
 
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: