Katolička Tiskovna Agencija
Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

29. svibanj 2017.

Svetac dana i patron župe

25. svibanj 2008.

Sveti Beda časni, crkveni naučitelj (672/3-735) ; Sveti Grgur VII., papa (1020/25-1085)

Beda je rođen ili 672. ili 673. godine u sjevernoj Engleskoj. Kad mu je bilo tek 7 godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga kandidata, predali Benediktu Biscopu, koji je nekoliko godina prije toga osnovao benediktinski samostan u Wearmouthu.
Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. svećeništva. Oba mu je reda podijelio biskup Hexhama sv. Ivan Beverly. Beda u svojoj autobiografiji dalje piše: "Od vremena kad sam postao svećenik pa sve do svoje 59. godine bavio sam se proučavanjem Svetoga pisma kako iz vlastite potrebe tako i za potrebe svojih", tj. redovnika koje poučavaše u svetim znanostima. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda se rijetko kada udaljio iz svog samostana.
Sveti Beda je umro 26. svibnja 735. Sveti Beda je bio marljiv i plodan pisac pa nije čudo da je mnogo i napisao. Počeo je pisati gramatička djela već kao đakon.
Uz teološke spise napisao je i nekoliko asketskih. Uz crkvenu povijest sv. Beda je napisao i vrijednih hagiografskih djela.Uz ta sv. Beda je pisao i gramatička i pozitivno-znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude srednjega vijeka.
Sveti Beda je bio pravo čudo svetosti i učenosti svoga vremena. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav XIII. proglasio ga je i naučiteljem Crkve. Pred njegovom učenošću i svetošću valja izraziti najdublje poštovanje, a i zahvalnost, jer je njome zadužio ne samo svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu. On u povijesti Crkve ima, zaista, univerzalno značenje. Novi nadimak "časni" nosi uistinu zasluženo.

Sveti Grgur VII., papa (1020/25-1085)

Hildebrand, kasniji papa Grgur VII., rođen je između g. 1020-25. najvjerojatnije u Soani, u pokrajini Toskani. Po majci je bio u rodu s rimskom obitelju Pierleoni, pa su ga te rodbinske veze dovele u Rim. Tu je vjerojatno postao redovnik benediktinac u samostanu Sv. Marije na Aventinu. U času kad je car Henrik III. u Sutriju g. 1046. papu Grgura VI. skinuo s njegova prijestolja, Hildebrand se nalazio među papinim kapelanima. Prognanoga papu slijedio je u Köln, gdje je ostao do njegove smrti.
Poslije papine smrti Hildebrand je stupio u glasovitu opatiju u Clunyju, koja je onda bila središte crkvene obnove. Kad je g. 1048. izabran za papu sv. Leon IX., biskup Toula, uzeo je sa sobom Hildebranda, poveo ga u Rim te učinio jednim od svojih najbližih suradnika. I sada počinje njegova velika, upravo strastvena djelatnost za obnovu crkvenoga života. U njoj je bilo njegovo životno poslanje. Uz papu Leona IX. i njegove nasljednike vatreno se borio protiv tri zla, što su onda poput more pritiskala Crkvu. Bila je to laička investitura: od svjetovnih vladara postavljanje i uvođenje u službu crkvenih prelata - tim putem su i mnogi nevrijedni došli na važne i odgovorne položaje u Crkvi - nadalje simonija: prodavanje i kupovanje crkvenih časti - i napokon klerogamija ili nepoštivanje zakona svećeničkoga celibata.
Nakon smrti Aleksandra II. g. 1073., zbog svoga velikog ugleda, žara u zalaganju za obnovu Crkve, izabran je za njegova nasljednika Hildebrand, koji uze ime Grgur VII. Uz nastavljanje borbe za svestranu obnovu Crkve, novi si je papa postavio kao zadatak rad na sjedinjenju istočne i zapadne Crkve; bilo je to tek dvadesetak godina nakon istočnog raskola, a i pokretanje križarskih vojna za oslobođenje Svetoga groba iz ruku Seldžuka. Međutim, žalosni sukob s njemačkim carem Henrikom IV. omest će Papine planove.
Postavši papa, Grgur VII. je želio korjenito Crkvu osloboditi moralnih zala koja su je gušila. Smatrajući da je laička investitura temeljno zlo iz kojeg proizlaze ostala, stavio je sjekiru na korijen stabla da zlo uništi u samome začetku. Zato je već na korizmenoj sinodi 1074. godine uveo veoma stroge mjere protiv svih svjetovnih vladara koji se i ubuduće budu usudili biskupe i opate postavljati i uvoditi u njihovu službu. Međutim, njemački je car Henrik IV. i dalje radio posve suprotno onome što je Papa nalagao. Papa ga je opomenuo i zaprijetio mu izopćenjem iz Crkve.
Na to je Henrik samovoljno 24. siječnja 1076. na saboru u Wormsu Papi ovako odgovorio: "Hildebrand više nije papa već lažni monah… Ti, dakle, po sudu svih naših biskupa i našem osuđeni i prokleti, siđi dolje, napusti prisvojenu apostolsku Stolicu! Mi, Henrik, Božjom milošću kralj, govorimo ti sa svim našim biskupima: Siđi, siđi!"
To je od jednoga svjetovnoga vladara u odnosu prema Crkvi bilo ipak previše, bilo grubo uplitanje u potpuno crkvene poslove, bio najprozirniji cezaropapizam, volja imati u Crkvi glavnu riječ, od Crkve učiniti sluškinju carskih probitaka.
Car Henrik IV. poslao je u Rim kao svoga poslanika Rolanda iz Parme i taj je ondje na korizmenoj sinodi pročitao carevo izazovno pismo. U dvorani sinode nastala je takva uzbuna i negodovanje da je samo posredovanje pape Grgura spasilo carskog poslanika da ondje na licu mjesta ne bude linčovan. Papa je tada Henrika IV. udario kaznom izopćenja iz Crkve. To je za Henrika urodilo neželjenim posljedicama, jer mu otkazaše poslušnost knezovi, a i puk, i on odluči kao pokornik poći u Italiju i ondje zamoliti Papu da s njega skine kaznu izopćenja. I tako je došlo do susreta u Canossi između Pape i Cara, susreta od kojeg se njemačko nacionalno biće nije nikada u potpunosti moglo osloboditi neke otpornosti prema "ultramontanizmu" i Rimu, i možda je već u Canossi bilo bačeno sjeme koje će u XVI. stoljeću dovesti do loma jednog dijela Njemačke s Rimom. Papa je u Canossi s Henrika skinuo kaznu izopćenja, ali to Henrika nije promijenilo. On je i dalje išao svojim putem, koji je doveo do drugog loma, izopćenja i rata.
Henrik je s vojskom došao pred Rim i g. 1084. napokon ga osvojio. Papa Grgur se sklonio u Anđeosku tvrđavu. Velik dio rimskoga klera i puka Papu je ostavio na cjedilu i priznao protupapu, koga je bio postavio Henrik. Papi su pritekli u pomoć Normani; oslobodivši ga, povedoše ga sa sobom u Salerno. Ondje Papa umrije 25. svibnja 1085. Pavao V. godine 1606. proglasio ga je svetim.

PREPORUČI
Radio Marija BiH

VIDEO

FOTO

AUDIO

  • Loading the player...
    28. svibanj 2017.

    Il Papa prega per le vittime in Egitto e a Manchester

Sljedeca
 
Centar za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije

Copyright © 1996-2017 KTA BK BiH. Sva prava pridržana.
Sadržaji s ovih stranica se mogu prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora.

Katolička tiskovna agncija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine
Kaptol 32, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
tel/fax: + 387 33 666 865
e-mail: