Pogled prognanika na Daytonski sporazum, 25 godina nakon njegova potpisivanja

Osvrt na 25. obljetnicu potpisivanja Daytonskog sporazuma koji je potpisao predsjednik Udruge prognanih Hrvata Banje Luke Nazaret gospodin Vinko Laštro


Zagreb,  Sub, 28. Studeni 2020.

Mrežna stranica Banjolučke biskupije objavila je osvrt na 25. obljetnicu potpisivanja Daytonskog sporazuma koji je 25. studenog 2020. potpisao predsjednik Udruge prognanih Hrvata Banje Luke Nazaret gospodin Vinko Laštro. Osvrt pod naslovom: „Pogled prognanika na Daytonski sporazum, 25 godina nakon njegova potpisivanja“ prenosimo u cijelosti:

Dočekali smo i 25 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji se popularno naziva Daytonski sporazum.

Dijelimo mišljenje mnogih da je ovim Sporazumom prekinut rat i uspostavljen mir odnosno prestanak oružanih sukoba. I tu završavaju sva postignuća političara.

Svih ovih godina slušali smo priče političara o velikim uspjesima. Uspjesima se hvalila i Međunarodna zajednica (MZ). Pravdajući se kako nije bilo moguće postići bolji sporazum od onoga koji je potpisan u Daytonu i Parizu, svi ti dužnosnici uglavnom su zadovoljni postignutim. U isto vrijeme oni koji su u ime Međunarodne zajednice radili ili rade na njegovoj provedbi, primaju vrlo visoke plaće iako je njihov učinak jedva primjetan.

Svi mi koji smo prognani i izbjegli iz svojih domova osjetili smo najteže posljedice gore spomenutoga Sporazuma iako je Anex 7 sve obvezao na nesmetan povratak svih prognanih i izbjeglih. Gospodari rata, čija su nedjela i ciljevi velikim dijelom legalizirani Daytonskim sporazumom, nastavili su činiti sve da oružjem i silom osvojeni prostori, u kojima je napravljeno brutalno etničko čišćenje, ostanu takvi i da se prognanima i izbjeglima na sve načine spriječi povratak. Na taj način poslana je poruka budućim agresorima bilo gdje u svijetu da se genocid i etničko čišćenje isplati. Tako su pred očima svjetske javnosti i uz blagoslov najmoćnijih zemalja svijeta pogažene u Bosni i Hercegovini sve međunarodne konvencije o ljudskim pravima jer je zgažen običan čovjek, njegovo dostojanstvo i njegovo pravo na zavičaj i dom. Svaka je politika, iako ne u istoj mjeri, nastojala svim raspoloživim sredstvima sačuvati teritorij koji je držala pod svojom kontrolom. Tako je teritorij postao važniji od čovjeka, od njegova dostojanstva, njegovih prava i sloboda.

Dok su se političari puno više međusobno svađali, a puno manje dogovarali i usput se sve više bogatili, mi prognani smo po svijetu skupljali krhotine svojih života i pokušavali naći svoje najbliže i stvoriti novi dom daleko od rodnog kraja. Uz Božju pomoć i potporu brojnih dobrih ljudi, koji su nam bili jasan znak da nismo ostavljeni od svih, snalazili smo se kako smo najbolje znali i umjeli proživljavajući brojne patnje, lutanja i traženja u novim sredinama. Uvjereni smo da to važi za sve prognane i izbjegle bez obzira o kojem je narodu riječ. Rat, koji je do tada vođen oružjem, nastavljen je drugim sredstvima i uz prešutni blagoslov Međunarodne zajednice.

Brojni prognani i izbjegli Hrvati iz Bosne i Hercegovine pokušavali su se u prvim poratnim godinama vraćati u svoje porušene domove ili zauzete stanove doživljavajući poniženja raznih vrsta u krajevima gdje su bili manje brojni. Povratak u polovinu Bosne i Hercegovine, koji je Daytonskim sporazumom nazvan Republika Srpska, bio je gotovo nemoguća misija jer su i malobrojni preostali Hrvati na tim prostorima bili i dalje potpuno obespravljeni. I povratak u dijelove druge polovine BiH, koji je nazvan Federacija BiH, u dijelove gdje su Hrvati bili manje brojni bio je vezan uz brojne poteškoće, ali se određeni broj Hrvata ipak uspio vratiti i obnoviti svoje domove.

Mi, izbjegli i prognani, nismo protiv sebe imali samo politike onih koje su nas prognale ili zbog kojih smo izbjegli, nego i velikim dijelom one politike koje je išle za stvaranjem takozvanih etnički čistih prostora što je povezano s takozvanim humanim preseljenjem koje je, kao i pojam etničko čišćenje, samo lijep izraz za provedbu ili opravdanje zločinačke politike koja članove vlastitoga naroda ostavlja bez doma i zavičaja. Tako i vodeća hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Daytonskoga sporazuma do danas nikada nije stvorila strategiju povratka prognanih Hrvata niti se istinski zauzimala za povratak. Ni politika Republike Hrvatske, posebno u prvim poratnim godinama, nije učinila gotovo ništa za povratak prognanih i izbjeglih Hrvata posebno iz Bosanske Posavine i Sjeverozapadne Bosne, a skromna pomoć koju su slali kao potporu povratka završavala je skoro isključivo kod političara u dijelu BiH odakle Hrvati nisu nikada bili prognani. Naši politički predstavnici nerijetko su nama izbjeglim i prognanim Hrvatima, na naše inzistiranje, licemjerno govorili da se trebaju prijaviti svi koji se žele vratiti obećavajući pomoć u obnovi porušenih kuća i povratu stanova. Najčešće je to bila samo teška prijevara jer i tamo, gdje je obnovljen određeni broj srušenih i oštećenih kuća, politika ništa nije učinila da ljudi mogu živjeti u svom dostojanstvu i sa svim svojim pravima. Zbog protivljenja povratku sa strane onih koji su nas prognali te prešutnom pristajanju naših hrvatskih predstavnika da nam se onemogući povratak kao i zbog dvostrukih mjerila brojnih predstavnika međunarodne politike, nama izbjeglim i prognanim Hrvatima najvećim dijelom uskraćena je i međunarodna pomoć za povratak. S pravom možemo ustvrditi da bez potpore Crkve i crkvenih karitativnih organizacije, ne samo da ne bi bilo gotovo nikakvog povratka izbjeglih i prognanih Hrvata katolika, nego bi vjerojatno Hrvati i drugi katolici bili u potpunosti iskorijenjeni u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine odnosno u Bosni. Na tom planu hvale je vrijedna i potpora Crkve u Hrvatskoj kojoj, kao i nebrojenim dobrim ljudima u ovoj zemlji, dugujemo veliku zahvalnost što su nas u teškim danima kao i danas primili otvorena srca i pomogli nam na razne načine. U isto vrijeme naše prognaničko srce ispunja duboka tuga kada i nemali broj članova Crkve smatra da je zločinačko „humano preseljenje“ bio ispravan način djelovanja te na sve načine opravdavaju činjenje takvih zlih djela.

Ono što u srcima nas, izbjeglih i prognanih Hrvata, stvara posebnu gorčinu i čuđenje jest činjenica da i sadašnja vodeća hrvatska politika u Bosni i Hercegovini daleko važnijim smatra dodatno ostvarenje pojedinih, nerijetko i opravdanih, prava Hrvata u onom malom dijelu BiH u kojem su većina od temeljnih ljudskih prava, među kojima je i pravo na svoj dom i svoj zavičaj, desetinama tisuća prognanih Hrvata i onih manje brojnih u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine. Zar ne bi najprije trebalo pomoći onim najpotrebnijima? Kako je moguće da hrvatska politika u BiH već godinama najbolje surađuje s onima koji do danas na vrlo otvoren i bezobziran način priječe naš povratak i uskraćuju nam gotovo sva temeljna ljudska prava? Kako je moguće da naši legalno izabrani politički predstavnici godinama uopće ne dižu glas za naša prava? Kako je moguće da hrvatski predstavnici vlasti u BiH nikada ne dođu odati počast nedužno pobijenim ljudima u Briševu nedaleko od Prijedora ili nekim drugim mjestima našeg stradanja? Kako je moguće da se najviši politički predstavnici u Republici Hrvatskoj zauzimaju samo za Hrvate na malom dijelu BiH odakle najvećim dijelom nikada nisu bili prognani, a gotovo potpuno zapostavljaju i uporno prešućuju nestanak i obespravljivanje Hrvata u najvećem dijelu BiH? Treba li hrvatski narod biti konstitutivan u cijeloj Bosni i Hercegovini i je li to njegovo narodno pravo ili to treba postići samo u malom dijelu BiH? Onima koji takvo postupanje politike pravdaju govoreći da će svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini biti bolje kada Hrvati u malom dijelu BiH sebi prisvoje prava svih Hrvata u BiH vrlo jasno kažemo da sve dosadašnje činjenice i ono što je do sada ta politika činila govori sasvim suprotno. Kako će nam biti bolje ako nas potpuno nestane na tim prostorima? Kada će nam to biti bolje kada nam to isti ljudi odnosno ista politika obećava već 25 godina a ne čini ništa da bi nam uistinu bilo bolje? Zar i hrvatska politika ne bi trebala poduzeti neke promjene u svojoj političkoj strategiji ili će se za svoj nerealni politički cilj boriti do našeg potpunog nestanka u najvećem dijelu BiH uvijek optužujući samo druge, a nikada sebe i svoje promašaje?

Potrebno je jasno reći ono što svi dobronamjerni ljudi vide već godinama: političke vođe Hrvata u BiH vode politiku koja se ne zalaže podjednako za sve Hrvate u BiH. Opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini u svim njezinim dijelovima morao bi biti vitalni interes ne samo hrvatske politike u BiH nego i u Republici Hrvatskoj prije svega zato što se radi o pravednoj stvari. Uz to postoje i brojni drugi razlozi koji su vrlo važni na planu dobrosusjedske međudržavne suradnje na gospodarskom, kulturnom, sigurnosnom i drugom planu. Zbog međusobno suprotstavljenih politika, koje se prešutno međusobno održavaju, i trajnog kočenja razvoja i napredovanja, Bosna i Hercegovina postala je maćeha običnim građanima pa mnogi, posebno mladi, iseljavaju tražeći lakši i ugodniji život. Iako su svjesni da njihovi unuci gotovo sigurno neće znati ni govoriti njihov jezik niti će tamo moći uživati bilo kakva nacionalna prava, ipak mnogi odlaze u bogatije i dobro organizirane zemlje gdje nije važno tko si i čiji si, nego vrijediš onoliko koliko znaš. Tako politike, koje se navodno bore pod svaku cijenu za očuvanje svog narodnog identiteta, postaju uzrok odlaska vlastitih sunarodnjaka izvan BiH kao što su u ime tih politika bili progonjeni ili izbjegli tijekom rata.

Zbog svega navedenog očekujemo s pravom novi Daytonski sporazuma i novi teritorijalni preustroj koji se davno trebao dogoditi i novu Bosnu i Hercegovinu utemeljenu:

- na jednakim pravim za svakog čovjeka u svakom dijelu zemlje;

- na konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju zemlje i pravima svih nacionalnih manjina;

- na stvaranju svih potrebnih uvjeta za povratak onih koji se žele vratiti u svoj zavičaj;

- na pravednim zakonima koji će omogućiti sva ljudskih prava i sloboda i jednakopravnost sva tri naroda

- na osudi svih zločinaca;

- na naknadu ratne štete.

 

Udruga Nazaret
Vinko Laštro
Zagreb, 25.studenog 2020.

Postavljeni vitraji na filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića na Čepu

Busovača,  Sub, 23. Sij. 2021.

Postavljeni vitraji na filijalnoj crkvi Sv. Nikole Tavelića na Čepu

Nakon ugradnje prva tri vitraja na pročelju crkve (Sv. Nikola Tavelić, Sv. Franjo Asiški i Sv. Anto Padovanski), postavljeno je i ostalih devet.

Objavljena Papina poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije

Vatikan,  Sub, 23. Sij. 2021.

Objavljena Papina poruka za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije

Papa: Valja ispričati istinski život, izići i susresti ljude

Papinska akademija za život: Neka i u distribuciji cjepiva pobjedi solidarnost

Vatikan,  Sub, 23. Sij. 2021.

Papinska akademija za život: Neka i u distribuciji cjepiva pobjedi solidarnost

Imunizacija je opće dobro za sve; valja izbjeći zakašnjenja posebno u siromašnim zemljama.

Međunarodna konferencija Katoličke biblijske federacije

Zagreb,  Sub, 23. Sij. 2021.

Međunarodna konferencija Katoličke biblijske federacije

Podregija Južne i Zapadne Europe te Srednjoeuropska podregija Katoličke biblijske federacije organizirala je 22. siječnja telekonferenciju o temi „Svjedočenje Evanđelja za život svih".