Katolički tjednik

Njemačka poslovica „Očekivanje radosti već je sama radost“ u stvarnosti bosanskohercegovačkog podneblja ima svoju snažnu oporbu. Već četvrt stoljeća, ponajprije zbog političkoga okvira načinjenoga u famoznom američkom Daytonu, ova država nikako da iziđe „na zelenu granu“. A ljudi se, stoljećima prinuđeni trpjeti sve i svašta, i ne bune, nego samo rezignirano uzdišu ili pak odlaze. Ipak, mnogi se u pitomosti svoje duše nadaju… Tako su svaki žižak čak i ideje o boljoj budućnosti, neovisno na kojemu se društvenom segmentu pojavio, spremni u tili čas rasplamsati u golemu buktinju. Očit primjer toga jest euforija oko „bosanskih piramida“ u Visokom, koja po svemu sudeći nema realna utemeljenja, ali je iznjedrila dobru priču za lokalnu zajednicu za koju su čuli i izvan granica BiH. Međutim, silna razočaranja proizvela su stanje da ovo očekivanje nečega radosnoga – što bi ambijent uređene i funkcionalne države uistinu i bio – zapravo nije radost, nego osjećaj neizvjesnosti i tjeskobe. Svako novo biranje političkih vlasti različitih nivoa i razdoblje koje uslijedi, to potvrde na svoj otužni način. Sreća jedino što narod očituje kako ovo društvo ipak nije dotaknulo dno.

S obzirom na kompliciranost državnoga uređenja, konstanta svakoga izbornog procesa jest velik broj onih koji se bore za vlast. Na Lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini održanima 15. studenoga 2020., prema podatcima Središnjeg izbornog povjerenstva, pravo glasa imalo je 3 283 380 građana, a oni su birali 120 načelnika i 22 gradonačelnika te 3 142 vijećnika. Za općinska, odnosno gradska vijeća mogli su birati između 411 političkih subjekata, u okviru kojih se predstavilo 30 384 kandidata. Za grado/načelnika birali su između 114 političkih subjekata, odnosno 425 kandidata. Tako je, dakle, na ovim izborima sudjelovalo 525 političkih subjekata ili preciznije: ukupno 30 809 kandidata. Cjelokupnom dojmu valja pridodati i izbore u gradu Mostaru za koje je predizborna kampanja počela 20. studenoga, a nakon 12 godina prinudne hibernacije, trebali bi se održati točno za mjesec dana.

Mediji su već detektirali dva velika pada: Stranka demokratske akcije (SDA), kojom upravljaju dinastija Izetbegović i njezini poltroni, izgubila je Sarajevo, a Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), kojim vedri i oblači aktualni predsjednik RS-a Milorad Dodik, doživio je – za njih – neprežaljeni poraz u Banjoj Luci. Zajednička crta ovim suprotstavljenim politikama jest: bahatost i primitivnost u komunikaciji. Za nešto slično će i Hrvati optužiti svoje „lokalne moćnike“ iz dominantne Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) pred kojima – iako su najčešće s vrlo skromnim obrazovanjem – dršću i sveučilišni profesori i liječnici. Jedina bitna razlika je što se, u kontekstu Hrvata, ova nazadna „vrlina“ ne može u potpunosti razviti zbog „slučaja Komšić“ i činjenice političke majorizacije nastale deformacijama Daytonskoga sporazuma na štetu najmalobrojnijega naroda u BiH.

Na osobit način dočekane su vijesti da je SDA sa svojim očajnim kandidatima doživjela fijasko u Sarajevu. Od pet gradskih općina – kroz koje prometuje tramvaj, što je kolokvijalna oznaka za urbanost – Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Centar i Stari Grad, poziciju načelnika tijesnom većinom zadržao je samo jedan (vjerojatno najkvalitetniji) njezin kandidat: u Novom Gradu. Sve ostale porazili su ljudi iza kojih je stajala tzv. Četvorka: Narod i pravda (NiP), Naša stranka (NS), Socijaldemokratska partija BiH (SDP) i Nezavisna bosanskohercegovačka lista (NBL). Sve je to lider SDA-a Bakir Izetbegović, poput svoga kolege Dodika, pravdao time da su „pobijedili u BiH“. Odatle je sarajevska raja, sa svojim poslovičnim smislom za humor, definirala kako je SDA izgubila „samo“ u onim mjestima u kojima postoje barem dva semafora. Međutim, vjerojatno da banjolučkom svijetu nije bilo do humora kada je, nakon poraza u utrci za gradonačelnika SNSD-ova kandidata Igora Radojičića od, do jučer anonimnog „dječarca“, kandidata oporbenih PDP-a i SDS-a Draška Stanivukovića, predsjednik ovog entiteta najavio da će Vlada RS-a obustaviti sve investicije za grad Banju Luku, uključujući i subvencije za gradsko grijanje…

Sve ovo na prvi pogled djeluje da se stvari u BiH počinju napokon razvijati u boljem svjetlu: rušenjem dinastija i političkih moćnika skida se etiketa južnoameričkoga klanovskoga društva kojemu je ova zemlja nalikovala te se otvaraju mogućnosti za demokratski pluralizam koji je – iz razumljivih, ali nikad prihvaćenih razloga – kod Hrvata zakržljao.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba