Leonard Valenta, profesor povijesti u KŠC-u Sv. Josip u Sarajevu

Kraljevski grad Bobovac se ne smije promatrati današnjim mjerilima


Sarajevo,  Pon, 26. Listopad 2020.

Listopadsko hodočašćevjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Oružanih snaga BiH na ostatke Bobovca, pored Kraljeve Sutjeske, povod je da intenzivnije no inače razmišljamo o BiH i njezinoj povijesti. Upravo zato smo odlučili razgovarati s poznavateljem srednjovjekovne bosanske povijesti i njezinih starih gradova - prof. Leonardom Valentom...

Leonard je rođen 1976. u Heilbronnu u Njemačkoj. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zavidovićima. Diplomirao je na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od 2002. uposlen je u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu kao profesor povijesti. Formalno obrazovanje nastavio je na Odsjeku za pedagogiju Univerziteta u Beogradu gdje kao doktorand sprema tezu iz metodike nastave povijesti.

Kao stipendist Instituta Georg-Eckert u Braunschweigu (Njemačka), europskog središta za izučavanje udžbenika, nekoliko je godina boravio na učenju metodičkih i didaktičkih pristupa u nastavi povijesti.

Spisateljskim se radom bavi dugi niz godina. Piše u nekoliko bh. listova i periodika o povijesti, kulturi, međureligijskom dijalogu i identitetu. Autor je i hvalevrijedne knjige Kamenom satkana prošlost u kojoj se objedinjuje zbirka povijesnih tekstova o 55 srednjovjekovnih starih gradova na području Bosne i Hercegovine.

Upravo zato smo s njim razgovarali na nepresušnu temu srednjovjekovne Bosne, a posebice Bobovca, koja danas izaziva divljenje, ali i pravi prijepore...

Poštovani, na mjestu gdje je nekoć bio kraljevski grad Bobovac u znak sjećanja na (pret)posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić, na subotu najbližu danu njezina preminuća (25. listopada), organiziraju se hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Molitveni dan za Domovinu. Recite nam što je narodima u BiH Bobovac danas?

Prije svega moram reći što je Bobovac izvanvremenski. Svaka zemlja da bi se nazivala državom, mora imati svoje atribute: od teritorija, naroda, preko vojske, vlasti do znakovlja i prijestolnica, to jest glavnih gradova u današnjem smislu riječi.

Upravo su ti prijestolni gradovi možda ponajvažniji simboli države. I onda, kao i danas, zauzimanje glavnoga grada simbolizira osvajanje države. Zato su ti gradovi, ta mjesta od ogromna značaja. Takav je u Srednjovjekovnoj Bosanskoj Državi bio grad Bobovac. Uz svoju stariju sestru Sutisku (današnju Kraljevu Sutjesku), to "stolno misto", on je bio prijestolni grad Bosne, „naš dvor“, kako ga nazivaju bosanski kraljevi.

I doista, osim administrativnog dijela iz kojeg se upravljalo Bosnom, Bobovac je bio i kraljevski dvor gdje su bosanski vladari stolovali, živjeli sa svojom obitelji, umirali i pokapali se u kraljevskoj pogrebnoj kapeli (barem mlađa generacija kraljeva). Kao takav, Bobovac je bio okosnica političkog, društvenog i kulturnog života toga vremena. Njegova „zabitost“, kako ga neki oholo karakteriziraju, samo je potvrda da je zbog svoje važnosti jedan takav grad trebao biti dobro zavučen od putova možebitnih osvajača, na strmoj litici, teško pristupačan i gotovo neosvojiv. Imati Bobovac u svojim rukama, u srednjem je vijeku značilo vladati Bosnom! Imati legitimitet i legalitet. O tomu nam svjedoče sukobi bosanskih protukraljeva oko posjedovanja Bobovca.

Istina, bosanski vladari su prema srednjovjekovnoj praksi raširenoj diljem tadašnje Europe imali svoja privremena obitavališta. Po primjeru njemačkih carskih Kaiserpfalzova, bosanski su gradovi u kojima su povremeno boravile okrunjene bosanske glave, bilo da se radilo o gradovima u Kraljevoj zemlji ili izvan nje, dobivali naziv kraljevski gradovi. Takvi su bili: Visoko, Vranduk, Jajce, Ključ, Vesela i brojni drugi.

Iz toga se jasno može zaključiti da Bobovac danas predstavlja sintagmu naše slavne prošlosti, metaforu svega onoga što se svodi pod pojmom ove zemlje u srednjem vijeku. On bi upravo to trebao značiti svima kojima je ova zemlja na srcu i u srcu. Stoga i ne čudi odluka našeg nadbiskupa kardinala Vinka Puljića da upravo tu, na izvorištima onoga što Bosna u svojoj povijesnoj punini artikulira, moli za ovu zemlju i sve njezine žitelje. Kako bi to na Bobovcu prije neku godinu kazao nadbiskup Tomo Vukšić: „Pametnom dosta!“

Mnogi će reći kako srednjovjekovna Bosna nema nikakvih sličnosti s današnjom "avnojevskom" po granicama i "daytonskom" po unutarnjem uređenju BiH... Čemu onda čuvati sjećanje na Bobovac i njegovati tradiciju toga mjesta?

Narod bez povijesti je osuđen na zaborav. Narod bez njegovanja svoje prošlosti i kulturne i povijesne baštine ne može graditi sadašnjost, niti imati izvjesnu budućnost. Možemo mi govoriti o ondašnjoj ili sadašnjoj Bosni i Hercegovini, to su povijesno-politički okviri, i njih dakako ne možemo ignorirati. Ali sam pojam Bosne i Hercegovine, ne u tom geopolitičkom smislu, nego onom izvornom, idejnom, onim što ona jest kroz sva svoja stoljeća, je nešto što je konstanta. Dakako da ne možemo govoriti o državno-pravnom kontinuitetu, što je nekima danas okosnica znanstvenog rada ovijena zapravo političkim htijenjima, ali o zemlji koja je postojala, postoji i postojat će, svakako da je nesuvislo dovoditi u pitanje. I kada je nije bilo u tim geopolitičkim varijablama, ona je postojala poput ugarka te slavne prošlosti. Stoga su i aktualne društvene i političke determinante, koje danas nerijetko ne ulijevaju veliki optimizam, zapravo dio povijesnih procesa kojih je bilo i bit će. Bez obzira na njih i njihov intenzitet, zadaća svakoga od nas, svakoga ponaosob jest čuvati uspomenu na, kako maloprije rekoh, slavnu nam prošlost. A njoj svakako pripada i sam Bobovac. Stoga ne treba čuditi taj, usuđujem se reći, genetički kod koji nas nuka, koji nas potiče da se sjećamo svoje prošlosti. To je naprosto civilizacijski i napose ljudski.

Zašto se Bobovac, koji ima sve povijesne predispozicije, nije nametnuo kao veće turističko, ali i edukacijsko mjesto za mlade naraštaje? Vidimo da, u usporedbi s Bobovcem, skoro pa nebitna mjesta imaju veću pozornost turista i medija...

Ako me već pitate kao profesora povijesti, jedna od prioritetnih zadaća koje sam sebi postavio još na početku svoga odgojno-obrazovnog rada jest razvijanje ljubavi prema ovoj zemlji. To ne znači samo učenje o njezinoj prošlosti, to svakako da, nego i upoznavanje te prošlosti in situ! Na desetke terenskih nastava, in situ predavanja, obilazaka arheoloških lokacija, srednjovjekovnih utvrda među njima i samog Bobovca, posjeti muzejima, susreti sa stvarnom poviješću, ne onom šturom u udžbenicima, samo su dio moje profesure.

Mislim da nema nijedne generacije koja sa mnom nije posjetila kraljevski grad Bobovac, i to onim izvornim putem odakle su nekoć prolazile kraljevske, trgovačke i ine karavane. Velika je to avantura prolaziti kroz kanjon i na granici strahopoštovanja diviti se liticama i usjecima, promatrati čuvene bobovačke predstraže, stijenu Radakovicu, osluškivati u mašti topot kraljevskih konja i zamišljati kako je to sve nekoć izgledalo. A znate već "dječja mašta može svašta", pa vam ne treba mnogo da se teleportirate u to vrijeme. Trudim se biti dobar im vodič u toj vremenskoj kapsuli i čini se da to bude uspješno.

U pravu ste, Bobovac je danas ruina kao i mnogi drugi srednjovjekovni gradovi koje sam obišao. I on je zapravo jedan od najpouzdanijih reliquiae reliquiarum naše srednjovjekovne povijesti. E sad, zašto se više ne čini na njegovoj revitalizaciji, barem kada je riječ o onom institucionalnom, vjerujem da odgovore treba potražiti u dnevnopolitičkim apetitima. Znate, nije svima u interesu pokazati i svjedočiti državotvornost ove zemlje, pa ako hoćete i njezine temelje, civilizacijski okvir i tradiciju.

Svjedok sam mnogih, nazvat ću ih, projekata i ideja koji nisu naišli na podršku onih koji su takvo što trebali zdušno podržati! Svjedok sam i nekih aktualnih projekata koji su pod pritiskom dnevnopolitičkih, nacionalnih i drugih elemenata.

Kod nas u Bosni i Hercegovini je sve obrnuto proporcionalno: umjesto da takva mjesta budu stožeri državotvornosti ove zemlje, zorni svjedoci njezine povijesti i baštine, nerijetko su kamen spoticanja u društvenim, političkim i drugim odnosima. Kada tako sagledate, onda je dobro da održavamo i ovo što imamo. Jedan od recenzenata moje knjige je kazao kako je dobro da su svi ti naši srednjovjekovni gradovi od kamena jer da nisu, dosad bi i njih raznijeli, urušili i porušili. Nažalost, ima i takvih slučajeva.

Bobovac, jaka utvrda na skoro nepristupačnom području, pao je za samo tri dana, i to zbog izdaje. Kasnije je mjesto izgubilo značaj te prestalo postojati kao naseobina i utvrda, ali, iako ruina, ona ipak "živi" u svijesti ljudi... Zašto je to tako?

Pa upravo iz maloprije navedenog. Zaboraviti Bobovac jednako je otuđiti se od sebe! Zaboraviti sebe, svoju prošlost, svoje pretke, svoje ime! A što je čovjek bez imena, bez korijena, bez vjere?! Bobovac je uistinu vrelo gdje se svi možemo napajati, ne nekom povijesnom reminiscencijom, ne nekim folklorom, nego posvemašnjim hodočašćem. Pod tim mislim hodočašćem vjerske zahvalnosti i molitve za rodnu nam grudu, njegovanja kulturne baštine i živog sjećanja naše prošlosti. E, zato Bobovac, kako kažete, živi!

Istini za volju, Radakova izdaja koju navodite još je jedna u nizu legendi živo očuvanih u narodnom predanju, mada ne odgovara povijesnoj istini. Ali i te legende u kontekstu mita mogu poslužiti za živo sjećanje na Bobovac.

 

Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Nadbiskupija München-Freising darovala 50 tisuća eura za pomoć žrtvama potresa u Hrvatskoj

München,  Ned, 24. Sij. 2021.

Nadbiskupija München-Freising darovala 50 tisuća eura za pomoć žrtvama potresa u Hrvatskoj

Nadbiskupija je izdvojila 50.000 eura pomoći iz Fonda solidarnosti, a time financiraju konzerviranu hranu, higijenske proizvode, šatore, tehničku opremu poput grijača i električne generatore itd.

Papa Franjo: Neka Evanđelje uvijek bude uz nas!

Vatikan,  Ned, 24. Sij. 2021.

Papa Franjo: Neka Evanđelje uvijek bude uz nas!

U nagovoru, nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja papa Franjo je ponovno savjetovao vjernicima da uvijek nose Evanđelje sa sobom

Papa Franjo: Spasenje je dar koji zahtijeva obraćenje

Vatikan,  Ned, 24. Sij. 2021.

Papa Franjo: Spasenje je dar koji zahtijeva obraćenje

Spasenje se ne ostvaruje automatski, nego zahtijeva obraćenje – napomenuo je papa Franjo danas prije molitve Anđeoskog pozdravljenja u biblioteci Apostolske palače.

Nedjelja Božje riječi kod isusovaca na Grbavici u Sarajevu

Sarajevo,  Ned, 24. Sij. 2021.

Nedjelja Božje riječi kod isusovaca na Grbavici u Sarajevu

Sveto misno slavlje je predslavio p. Ante Topić, župnik u koncelebraciji s don Antom Ljuljom, vicerektorom u sjemeništu Redemptoris Mater u Vogošći i don Ivanom Rakom, profesorom na KBF-u Sarajevo